“Hrvatska je prekrasna, zelenilo i četiri rijeke stvoreni za život. Očarala nas je Dobra i slapovi”

Kad prođeš pola svijeta, uz to pješice, kad na putovanju provedeš više od 3 i pol godine, kad ti istočna Zemljina polutka dođu nekako kao susjedstvo u koje se rado vraćaš, onda tvrdnja da je Hrvatska prekrasna, a naši krajevi s četiri rijeke i puni zelenila poput raja, doista ima uporište. 

Malo mjesto Protulipa na obali rijeke Dobre i ova rijeka, zelenilo i mir, aduti su njihovoj tvrdnji, no krenimo ispočetka.

Tomica Kristić svjetski je putnik koji je prije gotovo 4 godine krenuo na putovanje svog života iz Varaždina pješice do Novog Zelanda. Dao je otkaz i s 1500 eura u džepu prelazio  granice balkanskih, a onda i ostalih država na putu prema istoku. Vjerovali ili ne, s tim novcem izdržao je čak 9 mjeseci. Stopirao je i tako prelazio tisuće kilometara. Nepredvidljivost gdje ćeš završiti, tko će ti stati, kako će sve izgledati, to je prekrasno, kaže. Već je na početku znao da je to njegovo životno putovanje. Kasnije, kad dođe u Indiju, shvatit će da je to bilo i životno putovanje prema ljubavi jer je upravo tamo sreo Lucy s kojom planira vjenčanje.

Tri godine i osam mjeseci puta, 40 tisuća km autostopom i 1500 km pješice

Nakon naših balkanskih zemalja krenuo je prema Turskoj, pa prema Bliskom istoku, Indiji, Nepalu, jugoistočnoj Aziji i odatle prema Australiji i Novom Zelandu. Iskustva planira pretočiti u knjigu, no imat će sigurno problem jer koliko je dogodovština i ljudi sreo putem, ne bi mu bile dostatne ni četiri knjige.

Bio sam promatrač svijeta, a osim na Balkanu, nigdje putem nisam vidio niti jednog migranta

Hodanje mu je zapravo bilo meditativno, 8 sati na cesti dnevno bio je sam sa sobom i bilo mu je dobro, razmišljao je o svemu, nema što mu nije prolazilo kroz glavu, a onda je polako počeo sve odbacivati. – Dobro je hodanje, očisti ti misli. Naučilo me da zapravo ne postoje granice u ljudima i da nam je jedina granica naš um. Kad se “bacimo” u nepoznato, dan po dan te barijere nestaju. Onda samo shvatiš da je sve u glavi. Jedini nesporazumi bili su one jezične barijere, kaže Tomica. Dodaje i da je shvatio kako svakih 100 kilometara nailazi na nešto drugo, drugačiji oblik života. Istok o kojem često slušamo počinje već od Turske, a Tomica je ovim hodom shvatio da zapravo postoji milijun različitih načina života na svijetu o kojima ne znamo ništa. Te kulture je predivno vidjeti zbog raznolikosti, a na kraju svi trebaju isto – hranu, vodu, krov nad glavom, sigurnost, ljubav. Samo na početku puta, negdje na Balkanu, došao je do jednog migrantskog kampa, no cijelim putem kojim je hodao dalje nije vidio niti jednog, otkriva nam kad ga pitamo kako mu je bilo ići putevima kojima brojni trenutno dolaze u Europu.

• Čuo sam da Hrvati kao potječu iz Irana, ali nikakve sličnosti nisam vidio. Možda samo malo u hrani.
• Iran me fascinirao s ljudima
• Indija mi nije sjela, dosta sam se tamo istrošio, nije ovaj stil putovanja za tu zemlju, ubilo me
• Planinarenje po Himalaji je bilo sjajno. Sreo sam tibetansku kulturu, netaknutu.
• Mianmar mi je bio jako dobar. Otvorili su granice za turiste, također netaknuta kultura.
• Kad bih rekao da sam iz Hrvatske, znali bi reći: Ooo, football, osobito od lani. A druga riječ koju su koristili bila je: Beautiful.
• Novi Zeland je najskuplja zemlja, Australija nešto manje
• Hranu sam kupovao u velikim centrima jer je tamo jeftinije nego u malim dućanima

Shvatio sam da vani ljudi shvaćaju da je Hrvatska lijepa zemlja, svi su mi to govorili, pa sam i ja počeo to gledati na taj način. Shvatio sam da nam je zemlja stvarno prekrasna, predivna. Stvarno je to tako. Trebaš otići van da se vratiš i vidiš te stvari.

Iako mu nije sjela kao zemlja, u Indiji je sreo Vijetnamku Lucy. Drugi put sreli su se u Kambodži, a onda i u Vijetnamu. Tamo je proveo najduže vremena. Danas je Lucy s njim u Hrvatskoj, putuju Lijepom našom i planiraju vjenčanje. Doduše, nešto ih muči birokracija, no vjeruju u brz i pozitivan ishod.

Najljepša zemlja u kojoj su on i Lucy zajedno boravili je Australija. Nakon dugo vremena života u istočnim zemljama, Australija je ponovno bila zemlja sa zapadnoeuropskim načinom života, ali ga je tamo očarala i priroda. Stigao je tamo u društvu s Lucy, a onda se sam zaputio pješice prema Novom Zelandu.

Knjiga “Putovanje u Međuzemlje” trebala bi izaći u proljeće,  a uslijedit će i predavanja. Novi projekt Tomica planira za 2021. godinu

Lucy i Tomica planiraju putovati i dalje, ali baza bi im trebala biti Hrvatska, barem se nadaju. Ne samo što je Tomica osvijestio ljepotu svoje zemlje, slično misli i Lucy. Štoviše, odmah bi ostala ovdje i živjela u zelenilu i uz rijeke. Otkriva nam da ju je naše zelenilo očaralo, baš kao i četiri rijeke, a najviše joj se sviđa Dobra. Vjerojatno su tome pridonijela i noćenja uz ovu rijeku, u selu Protulipa, no ova Vijetnamka kaže da je živjeti u ovakvom okružju blagoslov. More joj se sviđa, ali za odmor jer je prevruće, no kontinent je – zakon.

-Prekrasna priroda, rijeka Dobra i ti slapovi su prekrasni,a Protulipa mi je jedno od najmanjih sela koje sam posjetio, predivno je. Hvala Valentini koja nam je ponudila svoju kućicu uz Dobru. Doći ćemo sigurno opet, Lucy je zaljubljena u Hrvatsku i u ovo zelenilo. Svježe je, 10 stupnjeva manje nego na moru i to je njoj odlično, odaje Tomica.

A buduća hrvatska snaha zna nešto hrvatskih riječi, no ne previše. Zato na engleskom niže komplimente zemlji svog odabranika- Prekrasna, zelena, cvijeće je svugdje, vrtovi s povrćem, impresionirana sam. Dobra je ovo zemlja za život, kaže simpatična Vijetnamka.

Rado jede povrće i gljive, a što se tiče hrane, jedina joj je primjedba na onu hrvatsku – količina. Naime, velike su joj porcije i čudi se kako Hrvati mogu puno jesti. – Dobila sam par kilograma otkad sam ovdje, to mi je malo čudno jer mi jedemo drugačije. Svega pomalo, svježe, triput dnevno kuhamo, ali malo.

Bez obzira na kilogram-dva viška, Lucy će se sigurno brzo prilagoditi hrvatskom načinu života, kaže kroz smijeh i Tomica. Vjenčanje koje planiraju sigurni su, imat će bar dvaput, jedanput kod nas, drugi put u Vijetnamu, kako bi zadovoljili običaje i obitelji koje ih vole. Iako su potomci još daleko, nije zabranjeno sanjati, a Lucy nam već sad otkriva da bi voljela da joj djeca odrastaju u Hrvatskoj. U moru ružnih priča o iseljavanjima mladih, ovaj mladi par i njihovi planovi pravi su “penicilin” u ovoj situaciji. Sretno!