Peđa i Vanja: “Žao nam je mama, obojica smo glumci, tako je kako je”

Peđi i Vanji Gvozdiću očito u životu nije bilo dovoljno to što su braća, to što poprilično nalikuju, dijele slične životne stavove i promišljanja, već su svoj “zakon braće” odlučili dokazati i u odabiru istog životnog poziva – glumačkog.

Glumci su karlovačkog Zorin doma gdje trenutno i nastupaju zajedno u  komediji “Važno je zvati se Ernest”. I gle čuda, dvojica braće u pravom životu, glume braću i u ovoj priči. Doduše, ni Peđa ni Vanja nisu uopće skloni lažnom predstavljanju kao likovi koje glume. Naprotiv, poprilično su iskreni pa priznaju da su se kao mali tukli i to nemilosrdno, sve do trenutka dok mlađi Vanja, starijem Peđi nije “pokazao zube”.

Peđa:Nije me bilo sram biti konj, baš me briga

Peđin glumački put počeo je još u osnovnoj školi i ponosno priznaje da mu je prva prava uloga bila uloga konja koju je realno prihvatio. Gluma mu je obilježila život, od osnovne škole preko amaterskih skupina, pa ne čudi stoga što je upisao Akademiju.

Peđa od malih nogu glumi, Vanja je počeo kasnije

U osnovnoj školi već je imao serijal na engleskom “Charlie and Granny”, radio je skečeve i to je bio početak umjetničkog poziva. Kasnije se gluma nastavila kroz Gimnaziju i tu je Peđa ostvario prvu pravu ulogu u životu. – Došli su iz Zorin doma u Gimnaziju i rekli da trebaju konja. Nije mi to bilo teško glumiti, volim konje, Strijelac sam u horoskopu pa i pola konj-pola čovjek, i eto, tako je to bilo, priča kroz smijeh Peđa. Ta uloga “odvela” ga je prema Zorin domu, a ostalo je povijest. Ubrzo mu se pridružio i Vanja.

– Na mojoj trećoj godini Akademije Vanja je samo jednog dana rekao da ide na prijemni, na glumu, i odmah sam pomislio što mu to u životu treba, prisjeća se Peđa.

Doduše, ako je suditi po željama iz djetinjstva, ni jedan ni drugi ne bi ni izbliza trebali završiti u glumi. Peđa je želio biti smetlar da bi se mogao voziti “iza” na kamionu, a Vanja je stalno nešto “pretakao” i planirao imati svoj hotel. Kao tinejdžer Peđa je pak želio postati rendžer jer voli prirodu, dok je Vanja, priznaje, malo lutao dok nije završio u glumi. “Tražio sam što bi mi se svidjelo i kad sam došao pogledati predstavu koja je bila Peđin ispit, sve mi se svidjelo.” Dalje je sve krenulo kao po traci. Red učenja, red truda, red bratske pomoći i suradnje, i dvojica braće završila su kao glumci. Danas kroz šalu na to viču: “Sori mama, glumci smo, tako je kako je”.

Nije trema, već više “nabrijanost”

Kad je o predstavama i javnim nastupima riječ, nezaobilazno je pitanje trema. Vanja kaže kako treme ima “kako kad”, no kako vrijeme prolazi, sve je manje osjeća. – Kad tekst “sjedne”, kad se počnemo baviti radnjom, to je to, objašnjava nam. Najzahtijevnije mu je dosad bilo glumiti u “Kaosu iza kulisa” jer je riječ o brzim transformacijama. Peđa dodaje da zapravo i nije riječ o tremi, već adrenalinu i pozitivnoj “nabrijanosti” pred predstavu. Sam je nekoliko puta “otvarao” predstave. “Bitan je prvi kontakt s publikom, da ih se uhvati u igru, tada je super, same stvari idu, improvizira se, događaju se čuda s takvom energijom. Najbolje je kad na pozornici pucamo od smijeha i tu iskrenost publika osjeti, kao u slučaju kad su komedije ili kabare”.

U glumi je najvažnije trajati, težak je to posao

Nekim novim klincima koji bi po uzoru na njih možda voljeli krenuti u glumačke vode kažu da je najvažnija volja, ali i trajanje. – Kolegama su se dogodili bljeskovi, serije, no kroz par godina ljudi vas zaborave. Veliki glumci traju, kvalitetu treba držati. Treba raditi. Za ilustraciju, ove godine s našim smo automobilom prošli 30 tisuća km, a kad tome pribrojimo kombi, imamo život na putu i život bez radnog vremena. Na to treba biti spreman. Peđa je životnu suputnicu pronašao kroz glumu, pa njegova Petra Cicvarić lako razumije sva ta silna putovanja, izbivanja, trenutke kad se drugi opuštaju, a on radi. – Jao, znam, pričao sam s dosta glumaca, sad nedavno mi kolega kaže da se razveo sa ženom jer ona nije mogla pratiti njegov život, a k tome voli kazalište. Jednostavno, bilo joj je previše, kaže Peđa. Na dobrom putu da si osigura životnu suputnicu koja će ga razumijeti je i Vanja. Njegova djevojka također je glumica pa problema s razumijevanjem ne bi trebalo biti.

Vanju svakodnevno možete slušati popodne u programu Radio Mrežnice

Najviše smo zapravo zezali mamu

To što su braća, ne čini ih nervoznima u zajedničkim nastupima, iako će obojica reći onu staru “Prema najbližima si najgori”. Dokaz tome pronalaze i u djetinjstvu kad su se nemilosrdno tukli, govori Peđa kroz smijeh, no te su tučnjave bile dokaz prave bratske ljubavi. Trajale su dok “mali” (Vanja,op.a.) nije narastao, no Peđa je zapravo “ulogu” starijeg brata odigrao sjajno. Život je nažalost htio da rano ostanu bez oca pa je upravo Peđa bio taj koji je preuzeo ulogu “glave obitelji”, ali i uzora mlađem bratu. “Peđa je uvijek tu i znam da ga mogu uvijek nazvati”, kaže Vanja. Iskreno priznaju da je u tom bratskom odnosu, tučnjavama, ljubavi, podmetanjima i koječemu najviše ispaštala mama. “Nju smo najviše zezali, to da”, zbore uglas.

Obojica vole prirodu i životinje, a brine ih što će biti s Hrvatskom

Otkrivaju nam i da je Peđa nekad preiskren što ne prolazi uvijek dobro, da je formirao Vanjin glazbeni ukus već od mladih dana, da se ponekad posvađaju poslovno što je sasvim normalno, a kad započne svađa, kočnica nema.  Imaju i sličan odnos prema radu, obojica vole svoj posao i veliki su radnici, napravili su puno i planiraju još i više. Obojicu obilježava ljubav prema majci, obitelji koju pokušavaju čuvati, obojica izuzetno vole prirodu i životinje. Odaju nam da su zaljubljeni u naše četiri rijeke, Peđa je lud za Mrežnicom, a obožava Koranu, što ne treba čuditi kad se zna da je i svojoj maloj nasljednici nadjenuo to ime. “To je jedino ime oko kojeg smo se Petra i ja odmah složili”,kaže kroz smijeh. Bavi se kajakarenjem i diže mu se kosa na glavi kad vidi u što se pretvaraju naše rijeke i kako ih u naletu gramzivosti uništavamo. Isto razmišlja i Vanja koji je pak više vezan za Kupu i Dobru.

Živcira ih društvo u kojem živimo. Peđa je zabrinut jer ne zna što će biti s Lijepom našom. – Imam malo dijete i ne znam zapravo u koji sam je to svijet doveo. To me nervira, ta nesigurnost. Uostalom, o tome pričamo u našim predstavama.

Vanja dijete još nema, no i njega brine budućnost naše zemlje. Gdje smo, što smo, kuda idemo. – Nema smisla roditi se u Hrvatskoj pa ići u Irsku. Hrvatsku je zahvatila histerija, po cijeli dan nas bombardiraju naslovima, svi su zatrovani svime. Pet dana se sad piše o twerkanju, a gdje su pravi problemi? Oni ostaju, promišlja Vanja.

Tata Peđa zna kuhati i prematati dijete, stric Vanja ima lakšu ulogu

Upravo zato pripremaju zanimljiv uradak pod naslovom “Mjesto za nas”. U njemu kroz desetak slika misle prikazati društvo koje je ostalo bez empatije,  u kojem se širi strah, do ljudi koji su zatrovani mobitelima i bulje u ekrane pa propuštaju vrijedne trenutke života, poput smiješka svog djeteta. Kao mladi otac želi svojoj mezimici pružiti sigurnost, ali i to da odraste u osobu koja neće biti emocionalno uskraćena. – Bude li glumica, neka bude, kakve smo sreće, bit će. Jedina mi je želja da izraste u zdravu osobu.  Stric Vanja s malom Koranom ima sjajan odnos. Uvijek je “dobije” fino premotanu, nahranjenu, “upakiranu”, kad je naspavana i sita, spremna za druženje. Roditeljima ostaje onaj teži dio. Peđa otkriva da mu je prošli tjedan kao tati bio “veseli tjedan”. Kuhao je grah, pekao kruh, čitao knjigu kćeri, presvlačio je i radio sve ono što treba. Ipak, mama Petra i njena majčinska uloga je nedostižna, priznat će.

Svoju budućnost vide u Karlovcu

Rođeni Karlovčani i dalje se vide u svom gradu i profesionalno u Zorin domu. “Karlovac je naš odabir, no sve ovisi o situaciji, o našim karijerama. Ako će biti kao dosad, tu smo. Možda ćemo za desetak godina ako se nešto ne promijeni, svi mi morati otići u neku Irsku, nikad ne znaš što život nosi”, kaže Peđa. Vanja dodaje je o budućnosti teško govoriti. Od glumačkog se poziva može solidno živjeti, ali ništa bez puno muke. “Ako želiš imati, moraš raditi više, zahtijevnije.”

A da im rad nije stran, najbolje pokazuju angažmani. Peđa glumi i režira “na sve strane”, a Vanja se upustio u voditeljske vode. Ni manje ni više, možete ga slušati svakog popodneva u programu Radio Mrežnice.

U očekivanju Nagrade hrvatskog glumišta, ali i nove predstave

Već na proljeće svjetlo dana ugledat će njihov novi projekt za kojeg je tekst napisala Petra Cicvarić “U potrazi za slovom R”. Peđa će režirati, a Vanja i Petra, uz još dvoje glumaca glumiti.  A dok nova predstava ne ugleda svjetlo dana, Gvozdići su u iščekivanju Nagrade hrvatskog glumišta. Peđa kao režiser, a Petra kao autorica teksta, očekuju 24. studenoga, dan kad će biti objavljeni najbolji u hrvatskom glumištu. Cicvarić-Gvozdić nominirani su za predstavu “Tko nema u vugla, googla”, a Vanja ove nominacije  kroz šalu uspoređuje s onima Leonarda di Caprija. – Imat će nominacija puno, pa će jedanput morati dobiti nagradu, dodaje Vanja. Dobili nagradu ili ne, za Peđu je ova nominacija koju dijeli s kolegom iz klase s Akademije, Sinišom Novkovićem “slatka” pljuska profesorima koji u njih nisu vjerovali.

A dok nagrade mogu, ali i ne moraju stizati, braći Gvozdić najbolja potvrda dobrog rada vjerna je i zadovoljna publika. I to ne samo karlovačka.