Baka Veronika treća je stanovnica Draganića koja je u posljednje tri godine proslavila stotu. Kao i Nikola Barković koji je prvo stoljeće života proslavio 2009. te Ljubica Tomačić koja je stogodišnjakinja postala lani i Veronka, kako je od milja zovu njeni najmiliji, nije imala lagan život.
‘Navik sam bila poljoprivrednica, nigde nis bila v svetu i velike su me bolesti bole i sad sam uz Božju pomoć preživjela. Zanavik krunica u ruku imam – ako sam u bolnici krunica v ruki, ako sam doma krunica v ruki, ja uvijek s krunicom v ruki, ja mislim da dragi Bog pomaže’, kazala je ova vitalna starica kojoj su danas proslavu uljepšali brojni gosti, ali i tamburaši i folkloraši iz KUD-a ‘Sv. Juraj’ Draganić.
Na slavlju za svoj stoti rođendan baka Veronka juškala i plesala
Baka Veronika, iako sitna i slabije čuje, ništa danas nije spriječilo da zajuška zajedno s njima. I plesala bi jače da može, a ovako je samo neprestano cupkala.
‘Prekrasna je proslava, malo je puta takvih proslava kao moja’, kazala je Veronka.
Opisujući svoj život kaže da je bilo i dobra i zla.
‘Više zla neg dobra, al moramo sve preživjet’, naglašava.
S grlicama se vraćala kući
Baka Veronika udovica je od 1984., idućih dvadeset godina živjela je sama u svojoj kući, a posljednjih sedam je s obitelji u Lazini.
‘Kad mi je bilo malo slabije zimi sam dolazila k njima, a u proljeće kad grlica zapjeva ja bih se vraćala domov. Ali došlo je vrijeme da se više nije moglo biti da bi ja sama bila, pa sam tu ostala’, objašnjava.
Ako ne pere veš, suši ga ili slaže, onda malo mete, a ostatak vremena provodi u slušanju radija – od nedjeljne mise do vijesti iz svijeta sve čuje na svom malom radio prijemniku.
‘Sve znam!’, kaže.
Televizor nema niti ga želi jer joj slabi ionako slabe oči.