Spomendan je u liturgijski ciklus uveden 1955. godine, a odluka je to pape Pia XII.
Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik". Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje".
Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimaju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskog radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći "pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli".