Vičić je rođen 28. siječnja 1941. godine u Zagrebu, a u novinarstvo je ušao 1968. godine radeći u Karlovačkom tjedniku. Tijekom godina bio je društveno-politički angažiran kroz rad u mjesnim zajednicama, da bi sredinom 70-tih godina počeo raditi u Večernjem listu čiji je kasnije postao šef dopisništva, odakle je otišao u KA Dnevnik.
Prije nekoliko godina Vičić je u programu Radio Mrežnice od 8 sati ujutro na sebi svojstven način komentirao dnevna događanja u Karlovcu zajedno s našim Damirom Valentom. Svih ovih godina bio je stalno na ‘95,4’MHz, a često nas je nazvao i prokomentirao s nama vijesti. Uvijek je o nečemu znao više, neki zanimljiv detalj, neku priču iz godina dok smo svi još išli u vrtić.
Tomo Vičić bio je uz Ninu Perića osnivač Likovne kolonije za karlovačku bolnicu.
Tomo Vičić bio je poznato karlovačko lice, omiljen u društvu za koje je doslovno, živio. Osim novinarstva, velika mu je ljubav bilo i slikarstvo i hortikultura, ali i kuhanje, a na svojoj vikendici u Jakovcima u Netretiću često je okupljao prijatelje i poznanike.
Mnogi su ga voljeli, mnogi baš i ne, no Tomo Vičić imao je uz onu novinarsku žaoku i dimenziju ljudskosti. Tko god da mu se obratio, Tomo mu je pomogao na način kako je najbolje znao, a počesto je dirnut tuđim sudbinama, znao pustiti suze koje nije skrivao.
Ovog proljeća, nakon Uskrsa, Tomo je počeo osjećati zdravstvene tegobe. Nećkao se ići doktorima, iako bi za svakog drugog već mu sam rezervirao lječnički termin. Kao da je znao ili bar slutio. Početkom lipnja dijagnosticirana mu je teška bolest, da bi kasnije bio operiran. Vjerovao je da će ozdraviti.
U selu Jakovci Vičić je bio inicijator izgradnje kapelice-krajputaša posvećene Svetoj Ani.
– Znaš, važno mi je da sam ostao u glavi čist. Moram biti pozitivan, rekao je za jednog razgovora, da bi se nakon toga osjetilo kako mu je zadrhtao glas.
Na žalost, bolest je bila snažnija od Tomine želje za životom. Iako mu je tijelo kopnilo, duh se nastavljao boriti. Bio je to životni duh onog Vičića kojeg smo svi poznavali.
Razgovarajući tada s njim, čuh i onu … "Joj, potpisal’ sam im, kaj ću u bolnici, idem doma, već mi je toga previše.." A taj dom, baš mu je pod stare dane postao pravo utočište, mjesto mira i sreće. Vrlo brzo morao se vratiti u karlovačku bolnicu, a potom je odlučio, kako je rekao "k Herti", u Dugu Resu. Tu je i izdahnuo.
Za zadnjeg razgovora rekao je: – Samo da stanem na noge pa mi dođi…
Tomo je za sobom ostavio suprugu i dvije kćeri, sestru, a posebna sreća u životu bile su mu dvije unučice. Posljednji ispraćaj Tome Vičića bit će u subotu 8.rujna u 15,30 sati na groblju Dubovac.
Dragi Tomice, hvala Vam na prijateljstvu i počivali u miru Božjem.
Po želji pokojnika i obitelji umjesto vijenaca, pomognite nekoj dječjoj ustanovi ili udruzi.
Redakcija Radio Mrežnice