49- godišnji satnik u pričuvi Željko Bosiljevac raznio se jutros nešto prije osam sati bombom, ili više njih, na kanalu Kupa-Kupa u Donjem Pokupju. Posljednji poziv mobitelom uputio je svojoj šogorici Biserki, a poslije toga se više nije javljao nikome.
– Rekao mi je: “Biba, evo tebe zovem samo da znate gdje sam. Tu sam negdje kilometar od kuće Miše Hrastova. Samo da znate gdje sam, ja više ne mogu.” Onda je odmaknuo mobitel – rekla je Željkova šogorica Biserka.
Bombu, ili više njih, Željko je aktivira nešto prije osam sati. Supruga Darinka nakon niza godina po prvi puta danas nije bila budna nakon što se njen suprug probudio.
Krizu je, kaže, Darinka, Željko imao prije deset dana, ali činilo se da su je uspjeli, po tko zna koji puta, prebroditi. Još jučer slavio je rođendan svoje dvojice šogora. Za ujutro je naručio buđenje i nitko nije niti pomislio da će počiniti samoubojstvo.
– Svaki dan ide na psihoterapiju, no danas se ustao i nije ništa od stvari uzeo. Što je pobrao, ne znam, uglavnom sve stvari su mu kod kuće, broj mobitela mi je ostavio, novce, sve je ostalo doma. Ja sam, kad sam vidjela da je to sve ostalo, bilo mi je sumnjivo. Pomislila sam: “On je negdje otišao”, jer prijetio je već desetak dana da će se ubiti. Nazvala sam sestre, pokušavala sam nazvati i njega, međutim nije se htio javiti. Deset do osam nazvala me je sestra Biba, veli: ” Željko se javio, tu je iza Miše Hrastova na kanalu”. Samo što mi je to rekla čula sam eksploziju – kazala je supruga Darinka.
Neslužbeno doznajemo kako postoji mogućnost da je Bosiljevac oko pasa vezao pojas sa više eksplozivnih naprava.
O snazi eksplozije svjedoče stanovnici Donjeg Pokupja koji kažu da tako snažnih detonacija nije bilo niti u vrijeme rata.
Potvrdio nam je to Mihajlo Hrastov, čija se kuća nalazi nedaleko kanala Kupa – Kupa, a koji je policiji prvi dojavio da je došlo do snažne eksplozije.
– Kosio sam travu oko kuće. Oko pet do osam to je bila takva eksplozija… Pomislio sam: “tko se to šali, tko to radi bedastoće takve”. Odmah sam na 92, javio policiji da im javim da se u tom sektoru dogodila snažna eksplozija: “Dajte, provjerite jer to je nevjerojatno, sve se streslo koliko je bila snažna.” Nije prošlo dugo vremena i policija je stigla, i sad koliko smo čuli ubio nam se susjed, da je napravio samoubojstvo – kazao je Hrastov.
A o susjedu Željku u Donjem Pokupju svi odreda imaju odlično mišljenje: drag, veseo i marljiv.
Od prvoga dana Željko je bio sudionik Domovinskog rata. Domovini je dao sve što je mogao, a za uzvrat ništa nije tražio – ništa nije ni imao, osim svoga ponosa.
Upravo u tome susjed Hrastov vidi i pravi razlog zbog kojeg se nesretni Željko odlučio na ovaj korak.
– Ja mislim da je tu poanta glavna, da je to uz bolest sve skupa razlog. Svi naši borci su uglavnom nezadovoljni. Mislim na prave borce, jer foliranti žive kŽo bogovi, ali pravi borci su oštećeni i nemaju se kome požaliti – zaključio je Hrastov.
Bosiljevac se nije nikome ni želio žaliti.
Od 1993. godine liječio se od PTSP-a, i ovih je dana u bolnicu na Švarču išao na redovite psihoterapije. No, kap koja je prelila čašu svakako je bila činjenica da je bio zaboravljen.
Supruzi Darinki, uz koju je ostavio i dvojicu odraslih sinova Sinišu i Marina, često je govorio da je on svoje pošteno i časno odlužio te da neće nikoga ništa moliti. Tako je i bilo, samo tri mjeseca nakon Oluje željko je razvojačen, nastavio je raditi u DIPu gdje je plaća bila premala za prehraniti obitelj koja je živjela u jednoj sobi u očevoj kući.
– U DIP-u stanje kakvo je takvo je, 840 kune je dobivao na ruke od kad je na bolovanju. Onda su mu čak i pojedinci, ne znam koji, rekli “ti si se borio za ovu državu, jako si se lijepo izborio” – rekla je Darinka.
Zbog moždanog udara završio je na bolovanju na kojem je bio do danas. I dalje nije tražio mirovinu, jer govorio je, kaže supruga Darinka kako je za nju premlad. Sve što je napravio napravio je vlastitim rukama. Ipak, u studenom prošle godine, pokrenuo je postupak za utvrđivanje invaliditeta. Ali njegovo ime u vojnim je evidencijama izgubljeno.
– Gdje god smo bili on nije nigdje postojao kao hrvatski branitelj, njega nisu tu u Karlovcu vodili. Rekli su mu da su neki papiri u Rijeci, tražili ga po Rijeci, on ne zna što radi u Rijeci. I tamo su kazali da tamo ne postoji, naravno da ne postoji kad tamo kao branitelj nije ni bio. Sad su papire predali, navodno u Split, trebalo je za invaliditet ići, nije više imao živaca. Čekao je svaki čas, ali papiri su navodno još u Splitu, a mi ne znamo gdje – kazala je supruga Darinka Bosiljevac.
No, da je u ratu bio od prvog dana znaju njegovi suborci. Jedan od njih je i dopredsjednik Hrvatskog časničkog zbora Grada Karlovca Radovan Horvatin, kojem je Željko Bosiljevac početkom agresije na Hrvatsku bio prvi zapovjednik.
Emocije su bile prejake, ali Horvatin je, ipak, kazao:
– On je ušao sa srcem u ovaj rat, sa željom, sa voljom da nešto napravi… takvi ljudi stradaju… moj prvi zapovjednik – isprekidano s jecajima rekao je Horvatin.
Satnik Željko Bosiljevac, časnik u pričuvi, za cijelo vrijeme domovinskog rata nije izgubio niti jednog borca, pa će o njegovom ratnom putu, koji je, nevjerojatno, ali istinito, IZGUBLJEN, moći svjedočiti mnogi.
Svi odreda pamtit će ga još po nečemu, kazali su supruga Darinka i suborac Radovan.
– Nikad nije rekao “naprijed”, uvijek je vikao “za mnom”. U rat se ide sa srcem, a vodi ga se s glavom – to je bio Željko – on je ušao sa srcem, vodio ga glavom. Ni jedan mu čovjek, nikada, nije poginuo na položaju.