Sudbine koje će vam slomiti srce: “Život nas gleda. Dokle? Do smrti. Ovo je naš kraj.”

Posljednjih desetljeća život na Banovini malo kome je bio lak. Ljudi su se ipak snalazili, preživljavali, spajali kraj s krajem. Iako se nakon potresa u mnogima probudio prkos još je bezbroj onih drugih koji ne vjeruju da će tako lako preživjeti još jedan gubitak svoga doma.

Potresne sudbine i priče ne morate tražiti, same će lako doći do vas.

Glina – priča o Đurđi

U centru Gline na primjer. Dok joj suprug stoji pod krovom kuće označene iksom i gleda prema vatrogasnim ekipama koje se spremaju ukloniti opasne dijelove, iz automobila sve to nijemo promatra 46-godišnja Đurđa Klobučar.

Svaki dan tu stoji, misli da će svoj dom tako spasiti od rušenja. Ali, po svemu sudeći, sve što je gradila zadnjih 20 godina, nestat će.

-Ima ljudi koji su puno gore prošli, ali ovo je osobno i moj kraj, kaže nam kroz suze.

Sa 16 godina bila je prognanik, sa 20 godina je ostala udovica. Muž joj je nakon samo osam mjeseci braka poginuo u Oluji. Kuću u centru Gline iz 1860. je nakon rata potpuno renovirala, u prizemlju otvorila cvjećarnicu i baš kada je pomislila da joj je konačno krenulo, razboljela se. Karcinom.

-Izvadila sam štitnjaču, nemam pola organa, ali imam ovo prokleto srce koje još uvijek kuca. Ne znam što ću napraviti, kaže nam. Kuća je pod hipotekom pa iako je plaćala osiguranje ono joj ne pokriva štetu od potresa.

-Tu mi je sve, dom i posao, moje dijete je ostalo bez ičega. Ne vjerujem da ću doživjeti obnovu. Duša me boli i ništa me ne može utješiti. Bila sam prognanik jednom i znam kako to ide, koji je to mukotrpan put da imaš svoj dom…

Hađer – glinsko selo i priča o Josipu

Na izlasku iz Gline prema Petrinji otvorena je trgovina. Jedna od rijetkih. Prodavačica izlazi, razgovaramo. Bilo je strašno, kaže, ali više joj je stradao bolesni 76-godišnji otac u Hađeru. U kuću više ne može. Prijavila ga je za kućicu, ali nije ju dobio. Dođe k njoj u Glinu, ali uglavnom je pred svojom kućom u autu.

Skrećemo s glavne ceste i pronalazimo ga baš tamo gdje je kći rekla da će biti: Hađer 20, u automobilu ispred kuće, zove se Josip Banić.

U dvorištu su mu bili radnici, Varaždinci. Čiste garažu koja se srušila i dio zida kuće koji je propao.

-To treba srušiti, to nije više za živjeti. Ne znam što očekujem, imam 76-godina, hoću li doživjeti ili ne, nemam pojma. Bolestan sam, astma, bronhitis, bio sam ranjen, kaže nam.

Pitamo ga treba li mu nešto, odgovara:

-A gdje da stavim, živa je glava hvala Bogu.

Ni Banića nije život mazio. Sa 37 poginula mu je žena, ostao je sam s troje djece. Bio je u ratu, status mu, kaže nije priznat pa nema mirovine. Obnova kuće je prošla, ali kao da i nije jer sada, nakon potresa samo što se sama ne sruši.

-Život me gleda, i gleda. Dokle? Do moje smrti, do kraja moje starosti, kaže i smije se.

Kontejner s tri kreveta

Ovakvih sudbina je puna Banovina. U Petrinji u Carekovoj ulici pronašli smo majku s dvoje djece.

Dobila je kontejner jer im kuća, koju je kupila 2019. i uredila za iznajmljivanje, nije više sigurna. Bad Blue Boysi su joj srušili bočni zid potkrovlja koji se opasno nadvio nad ulaz.

Ne može vjerovati da ljudi idu po cesti i nude pomoć, ali eto, njoj su upravo takvi pomogli.

Sa svakim novim potresom oštećenja na kući su sve veća, govori nam. Kuha u prizemlju u koje ulazi lojtrama kroz prozor. Ostatak života su sada preselili u limeni kontejner sa samo tri kreveta.

-Djeca moraju biti na sigurnom.