I dok je u liječničkoj karijeri radio i najteže slučajeve u "plastici", sada je dobio zadatak "rekonstruirati" karlovačku bolnicu. Opisuju ga kao radoholičara, a dokaz tome je da se uz funkciju upravitelja još uvijek planira baviti i svojim poslom "plastičara". – To je nešto što me odredilo na startu karijere. Zahtjevno je, treba puno planirati i znati detalje. Najizazovnije su rekonstrukcije kod osoba od 0-99 godina, anatomske grupe od glave do pete, slikovito objašnjava. Najteže su replantacije, odnosno potpuno otrgnuti dijelovi tijela, a velik je izazov i "prijenos tkiva".
Radoholičar koji se iščlanio iz sindikata pred 10 godina
Reći će ponovno da taj posao doista voli, da se za njega školovao i da na dva kolosijeka planira "voziti" dok god može. "Ne vidim problem u tome", kaže nam. Dok njegovog prethodnika, Radu Cvjetičanina, zaposlenici bolnice nisu baš viđali po bolnici jer se bavio čistom ekonomijom, dr. Crnica kaže da dnevno po bolnici "prehoda" od 3,5 do 4 kilometra. – Ne znam kako bih inače radio, objašnjava nam, potvrđujući da to što je čovjek "iz sustava" pomaže da taj isti sustav bolje vodi.
Raditi dakle, voli, a sindikatu nije sklon. Još 2003. godine iščlanio se iz sindikata, kada je vidio kuda je taj prvi veliki štrajk krenuo i što je donio liječnicima. I u zadnjem štrajku nije sudjelovao. – Nije to nešto što meni odgovara. Kako da ja sebe podijelim na dva dijela? Liječnika koji je tu radi pacijenta i treba ga gledati i štrajkaša? Ne ide to tako. Liječnik ne može štrajkati.
RM: Kako ste od plastičnog kirurga postali sad sanacijski upravitelj?
SC: Igrom slučaja. Još mi ni samom nije jasno, nisam si uspio dati taj odgovor. Netko tko je o tome odlučivao, došao je do mog imena. Cijela priča se počela odvijati iza nove 2013. godine, kad su me prvi puta iz ministarstva kontaktirali i pitali bih li išao na to mjesto. Prvi odgovor je bio ne, jer sam puno truda uložio u odsjek plastike i znao sam da će to ugroziti postojanje odjela. Od Zagreba do Rijeke ja sam jedini plastični kirurg. Nakon par mjeseci, opet su bili kontakti i došli smo do kompromisa da preuzmem medicinski dio, a onaj ekonomski je tada preuzeo g. Cvjetičanin. Na svu sreću, jer uz njega sam puno naučio. Uveo me u razmišljanje ekonomskom logikom, što je nama medicinarima strano.
RM: Smatrate li vi da uopće možete biti sanacijski upravitelj? Kao liječnik? Sad odjedanput nešto o čemu niste razmišljali, novac, organizacija, ekonomija u bolnici?
SC: To je izazov, nije to lako. Nije to prvi put da kolege i ja razmišljamo kako dovesti u red poslovanje bolnice. Da uz manje sredstava koja su i sad limitiramo, poboljšati komplicirani sustav, da bolje funkcionira. Da ono što se ima, da se koristi racionalno i svrsishodno da se ne trati ni vrijeme ni novac. Ruku na srce, bilo je i lutanja, neiskorištenih dijelova, postojala je sintagma da je karlovačka bolnica jedna od bolje organiziranih. Možemo samo pretpostaviti kako je u onima gdje nije dobro organizirano. Da odgovorim kroz šalu, očito bolnici treba rekonstruktivni dio. Znate, ja sam predugo u sustavu da ga ne bih poznavao i znao njegove slabosti
Slabost bolnice je neorganiziranost odjela
RM: Koje su to slabosti karlovačke bolnice?
SC: Neorganiziranost odjela u čemu bi se moglo uštedjeti, točnije racionalnije potrošiti.
RM: Mislite na sve odjele?
SC: Ne bih izdvajao nikog, no ima svijetlih točaka. No, ne može se mijenjati nešto, a da se to u segmentima toga ne osjeti, da ga ne dohvatite. Sve te promjene ići će kao cjelovita rješenja i uvjeren sam da dobra suradnja s primarnom zdravstvenom zaštitom te klinikama mora biti dio rješenja. Jedno bez drugog neće funkcionirati.
RM: Na što točno mislite pod tom neorganiziranošću odjela?
SC: Osobni angažman svakog od nas je nešto što određuje pojedinca. Onaj tko posao organizira, mora biti sposoban prepoznati tko je za što sposoban. Ako nije sposoban odrediti sam svoje obaveze, da mu ih nametne. Jer mi smo za to plaćeni, mi nismo volonteri. Ljudski oportunizam je normalna stvar. Svatko od nas želi "ako baš i ne moram, da to i ne odradim". Velik broj kolega radi, teško, naporno i ne izbjegavaju posao, no onaj dio koji to ne želi, radi znatnu štetu, jer taj posao netko mora odraditi. Onda imamo one koji se trgaju i lome od posla i one koji baš i ne. Jedna od mogućnosti da se taj posao reorganizira je preraspodjela na pravedniji i organiziraniji način. Osobni angažman mora biti više naglašen.
RM: Dosadašnji podaci o sanaciji bolnice iz zadnjih pola godine govore o uštedama, navodno 4 milijuna?
SC: Da, za prvu godinu je planirana ušteda od 6 milijuna kuna.
RM: Je li ostvarena?
SC: Za prvih šest mjeseci ostvarena je za 4,2 milijuna kuna.
RM: Na čemu se uštedjelo?
SC: To su detalji vezani za spajanje dviju službi. Uštedjelo se na mnogim sitnicama koje su naizgled sitnice, ali su igra velikih brojeva. Mali iznosi na velikom uzorku daju velike brojeve. Investicijama koje nisu male učinili smo da se za godinu dana uštede brojna sredstva. Mislim tako na radiologiju gdje se prešlo na digitalni sustav obrade podataka i isključena je potreba za korištenje filmova. Slika je sigurnija, a riješili smo ekološki problem odlaganja kemikalija. Mjesečno su to uštede od 200-300 tisuća kuna. To su veliki iznosi. Dalje, na objedinjenom odjelu citologije patologije, godišnja projekcija uštede je oko 2 milijuna kuna. Ima niz manjih dijelova, kad se sve zbroji, eto uštede. Naravno da je u uštedu ušlo i ovo što jedan dio plaća iz štrajka nije isplaćen, a ta su sredstva bila na razini 600 do 800 tisuća kuna. Kako god, novi oblik organizacije donijet će još uštede milijun do dva kuna. Kad sve zaokružimo, projekcije uštede su više od 8 milijuna kuna.
Sindikat u zdravstvu izgleda kao socijalna kategorija, a mi nismo socijala
RM: Niste štrajkali?
SC: Ne. U medicini doktor ne može štrajkati. Kako da sebe podijelim na liječnika koji gleda pacijenta i štrajkaša, rekoh vam. Smatram da se nezadovoljstvo statusom ima pravo izreći i da je to mjesto Komora. Sindikat u zdravstvu tj. kod liječnika izgleda mi kao socijalna kategorija, a mi nismo socijalni slučajevi.
RM: Ajmo ovako. U narodu vlada uvjerenje o velikim plaćama liječnika. Oni se pak pravdaju kako ih zaslužuju jer su se školovali dugi niz godina i rade odgovoran posao. Što vi kažete?
SC: Meni je onaj prvi štrajk 2003. u zdravstvu izgledao licemjeran, poprimio je manipulativne osobine. Rezultati i učinak: završili smo u goroj situaciji. Ideja štrajka tada i sada je potpuno promašena. Naglasiti socijalnu notu kod liječnika je bahato s obzirom na okolnosti u kojima živimo. Neprimjereno trenutku u potpunosti. Pregovorima, a ne sirovom metodom pritiska vjerujem da bi se polučili bolji rezultati.
Tipično je da su svi za promjene, ali ne preko njihovih leđa
RM: Kad se razgovara s liječnicima i osobljem, svi su na prvu svjesni da se promjene moraju dogoditi i da su potrebne. Pa onda čujete doktore koji kažu kako se na njih ide džonom i reforma provodi preko njihovih leđa, a oni su drže sustav.
SC: Da, to je ono, mogu promjene, ali ne preko mojih leđa. To je tipično. Svatko tko se bavi gospodarstvom i želi uvesti red u nered, kad prvom do sebe kaže da promijeni ponašanje, nailazi na otpor. Svatko za sebe misli da je najbolji, da najbolje radi. Kad se vidi cjelovita slika, vidi se da nitko ne radi dobro. Da se može bolje. Put u pakao često je popločan dobrim namjerama. Dobre namjere ne znače uvijek i uspjeh. Gledajte, ne možemo mi imati duge liste čekanja, a iskoristivost radnog vremena 40 ili 50 posto! Govorim o karlovačkoj bolnici. Ne možemo se pravdati da nema mjesta, a krevetski kapaciteti nisu iskorišteni. Kako pravdati novce koje smo dobili? S tim se novcem može i mora napraviti više. Ljudi moraju dobiti kvalitetniju zaštitu, biti sigurni. U tom će se segmentu napraviti puno. Novaca ima koliko ih ima, treba se prilagoditi.
Svi bi htjeli sve odraditi od 8 do 16, a onda biti u pripravnosti. Nemoguće
RM: Liječnici kažu da se troškovi lome na njima. Tvrde i da nametanje novog radnog vremena 16-8 je dodatno stvorilo probleme u sustavu i da on kolapsira.
SC: Mi smo rado prihvatili činjenicu i borili se svih godina da budemo dio uljuđene zapadne Europe. Imajući pritom na umu da će nam svima biti bolje. S druge strane, imamo oblike ponašanja koji su takvi kakvi su bili zadnjih 50-ak godina, navike koje imamo. Zaboravili smo da "oni tamo" preko granice rade savršeno, ali od jutra do mraka. Mi bi sve htjeli odraditi od 8 do 16, zatvoriti sustav i biti u pripravnosti sljedećih 16 sati. Nemoguće. To se ničim ne može opravdati niti biti ekonomski logično. Radno vrijeme se u toj Europi itekako preraspoređuje. Radnik dođe na posao, ne zna što ga čeka. Ide na posao gdje mu se kaže. Jednako tako, kirurške sale rade od ujutro 8 do navečer u 8, cijela infrastruktura je tome podređena.
RM: Je li istina da liječnici u karlovačkoj bolnici rade primjerice, dvojica posao za četvoricu?
SC: Ma tko vam je to rekao?
RM: Pa stalno se to čuje, kako se jako puno radi.
SC: Svatko ima svoju percepciju utrošenog rada. No, ja takav dojam nemam. Mene su odavno proglasili radoholičarem. Uvijek sam puno radio i nikad nisam gledao na sat i radno vrijeme. Ostao sam živ, nisam se slomio. Taj dio priče mi se ne može prodavati. Dolazim iz okruženja gdje sam ja puno iznad prosjeka. Nekad je teško, ali posao kojim se bavite morate voljeti. To je u svakom poslu tako. A mi moramo biti i doktori i ljudi. Jedno bez drugog ne ide.
Otišao je samo jedan kolega s ORL u London
RM: Stalno se priča kako liječnici odlaze iz Hrvatske. Je li netko otišao iz karlovačke bolnice?
SC: Jedan kolega, oralni kirurg je otišao u London, dr. Vukašin. Hoće li ostati tamo, ne znam. On je već tamo radio. Ne znam koliko je motiviran ovime što se ovdje dešavalo, no vjerujem da je odlazak u London bio izazov za njega, na status konzultanta, što je velika čast. Drugi su još uvijek ovdje. Nije lako promijeniti sredinu. Ja bih volio da mlađi kolege odu van, pa nam se vrate sa znanjima, navikama, prenesu to i organizacijsko iskustvo ovdje.
RM: Što vam najviše smeta kod kolega?
SC: To kad neki puno rade, a drugi ne. Tu smo zbog ljudi, za to dobivamo novac. Ne možemo živjeti izvan konteksta vremena. Ali, biti liječnik nije elitističko zvanje. Teško se upiše fakultet, namučite se, polažete teške ispite, puno odgovornosti, psihički nije lako. Nije to za svakog. To je zahtjevno zanimanje. I znate što mi smeta još? Odnos nas starijih prema specijalizantima koje svatko može "čvakati". A i sami smo bili u toj koži, pa čini se ne prepoznajemo tu situaciju sad, kao stariji.
Nedostaje kirurga i internista u Karlovcu
RM: Nedostaje li karlovačkoj bolnici liječnika?
SC: Da, nedostaju nam 3-4 kirurga. Igrom slučaja ostali smo bez dvojice kolega koji su teško stradali. Nedostaje i internista, primili smo 12 novih specijalizanata, otvoreni su natječaji za nove. To je proces koji traje. Znate, da jedan kirurg stasa, treba desetak godina.
RM: Kako u bolnici sad funkcionira taj kirurški sustav? Spominje se da on najlošije funkcionira?
SC: Gledajte, hitne operacije i stanja ne čekaju, uvijek su u prednosti trudnice, djeca, uvijek ide tumorska kirurgija. Normalno je da se čeka mjesec-dva-tri za ove obične operacije, tako je i u Beču, Londonu… Mi smo i tu uveli reda, inzistiramo da se planski radi. Kirurgija sama za sebe ne znači ništa ako nema potporu drugih koji dobro funkcioniraju. Uveli smo red tko, kada operira.
RM: Funkcionira li to?
SC: Počelo je. Ja sam na tome inzistirao. Postoje jasna pravila koliko čovjek gdje može raditi. Postoje kriteriji i zakoni koje moramo poštovati.
RM: Koliko liječnici mjesečno rade sati? 220, 230?
SC: Kako koji, ovisi o potrebama. Naravno da se prekovremeni plaća… Recimo 180- 200 sati. Ta razlika od 180 sati naviše se plaća.
Narasle su liste čekanja u dijagnostici
RM: Što je s listama čekanja? I ministar je priznao da su narasle.
SC: U dijelu dijagnostike su narasle. U jednom dijelu zbog štrajka koji je okrznuo ovu bolnicu, pa se to odrazilo kakvih 10-15 posto. Najveće su liste čekanja bile za kataraktu (mrenu) i to se polako smanjuje. Angažman kolega na očnom je znatan.
RM: Baš taj očni odjel, uz urologiju i ORL više nema dežurstva 24 h. Ukinuta su. Zašto?
SC: Imaju pripravnost. Statistički pokazatelji nisu ničim opravdavali potrebu da kolege budu 24 sata prisutni. Služba je pokrivena minimum 16 sati, no prisutni su 24 sata. Imamo otorince u bolnici, no nije jedna osoba 24 već 12 sati.Uvažavamo stavove šefova službi, no postoje odredbe o broju radnih sati tjedno i boravku u bolnici. Zakon je jasan. Svi se borimo za pravnu državu, a kad to treba provesti – ne bi baš. Opet, ne promjene na dijelu gdje imam komoditet.
Zadnji mjesec nisam primio niti jednu pritužbu
RM: Jesu li se ove promjene odrazile na kvalitetu usluge pacijentima?
SC: Mislim da ne. U ovih 6 mjeseci stizale su pritužbe građana, nešto više u štrajku. U zadnjih mjesec dana nisam primio niti jednu pritužbu što se tog tiče.
RM: Priča se da se sada ima manje vremena za pacijenta jer su u žurbi, pa se liječnici boje i krivih dijagnoza ili previda.
SC: To nikako ne mogu prihvatiti. Netko u 16 sati ne može biti umoran za pacijenta ako je došao raditi u 15 h. Treba se naviknuti.
Dug u 2013. je 8 milijuna kuna, a mogao je biti 20 da nismo krenuli u štednju
RM: Nakon ravnatelja dr. Strikića dug bolnice bio je 35 milijuna, to je on dobio u nasljeđe, još iz vremena bivše ravnateljice. Jeste li stvorili novi dug?
SC: Stanje dugova se događa zadnjih 20-ak godina, oni se gomilaju. Obaveze su na razini 50-ak milijuna. U vrijeme kad je kolega Strikić vodio bolnicu, prihodi bolnice bili su veći za 2 do 4 milijuna. Da nisu ove uštede sada ustvarene, projekcija za 2013. duga bila bi 20 milijuna. Ali neće biti. Bit će do razine od 8 milijuna. Velika je razlika dobiti od HZZO-a 16 ili 12 milijuna kuna, znate.
‘Darovi’ doktorima? Ne volim to
RM: Nekad se doktoru nije išlo bez bombonijere, boce pića ili nečeg malo većeg. Koliko je to sad još uvriježeno?
SC: To je tradicija i kulturološki fenomen kojeg osobno ne volim. Najteža mi je situacija kad moram iz ambulante izaći s vrećicom u rukama ili kada vraćam. Ljudi pomisle – Gledaj ga, neće uzeti kavu i viski, hoće novac! Ja u životu nisam tražio novac i uveo bih nultu stopu korupcije u zdravstvu, a za mene je to i 20 dag kave. Najdraže bi mi bilo da mi nitko nikad ništa ne donese. Ne očekujem ništa i većina je kolega takvih.
Popunjenost kapaciteta 60-70 posto u prošloj godini
RM: Imate li podatke o broju pacijenata u bolnici u 2013. godini, popunjenosti kapaciteta?
SC: Brojke su velike, no znam da je u pojedinim mjesecima popunjenost kapaciteta bila niska i time nismo zadovoljni. Gledamo li cijelu godinu, popunjenost je 60-70 posto. To nije zadovoljavajuće. No, imate odsjeke koji su stalno puni.
RM: Hoće li biti uzimanja drugih firmi da po bolnici npr. peru veš, čiste?
SC: Osobno nisam za to. Razmišlja se o tome u projektu reorganizacije zdravstva. Bolnica je posebna. Nisam zagovornik te ideje i ne bih je provodio prvi. Zadržao bih taj oblik jer je dobar. Hoćemo li morati kao i drugi, hm?
RM: Jesu li ljudi danas više ili manje bolesni?
SC: Pada broj stanovnika, to će odrediti taj podatak. Ljudi žive duže pa su i potrebe u medicini veće.
Predsjedniku je na kapku napravljen dobar posao
RM: Vidjeli ste priču oko rekonstrukcije kapka predsjednika Josipovića. Radite vi to?
SC: Da, vidio sam, što je radio kolega Ninković. Radio sam i takve stvari. To je zanimljiva operacija, specifična je situacija bila kod predsjednika jer on nije bio lak slučaj. Bilo je povezano s upalom i minimalne greške mogu imati katastrofalne posljedice.
RM: No, predsjednik dobro sada izgleda..
SC: Da, da, još je u fazi oporavka. Vidi se natečeno tkivo, no dobar je posao napravljen. To rade svi plastičari u Hrvatskoj.