‘Na 10 tisuća metara nema mjesta panici’

I dok su za maestralo slijetanje aviona zaslužni dvojica pilota, situaciju u kabini i s putnicima, pod kontrolom je držala upravo Emina, zajedno s drugom kolegicom Doricom Šprem,  stjuardesom.

– Znate, odmah sam znala da će sve biti ok kad se pojavio problem. U takvoj situaciji nema mjesta panici jer smo mi obučeni i pripremljeni za sve moguće situacije. Mi smo za to školovani.Točno postoji procedura što, tko, kada, kako radi, to je posao kabinskog osoblja, odnosno stjuardesa, kaže Emina u razgovoru za Radio Mrežnicu. Kad se danas prisjeća ciriškog slijetanja reći će da kod putnika nije primjetila paniku i da su svi, od pilota, preko dvije stjuardese pa do šezdesetak putnika jako dobro funkcionirali. Čak štoviše, neki od putnika pomagali su im u poslu i stjuardese su ih pripremale za situaciju poput otvaranja vrata i slično.

-Kad dobijete informaciju da nešto ne "štima", automatski se počinje raditi po proceduri. To je veliki stres, čovjek je pod pritiskom, adrenalin radi. U takvim situacijama dečki u kokpitu rade da nas što sretnije spuste na zemlju. Mi u kabini moramo umiriti putnike i držati situaciju pod kontrolom. Ako se nešto najgore i desi, da putnike tada izvadimo iz aviona. Ako se nešto loše i desi, najbitnije je u cijeloj priči izaći čim prije van iz aviona. Tako i u tom slučaju, nije mi ni palo na pamet da bi nam se nešto ružno moglo dogoditi. Najgore od svega bilo mi je ono na kraju, kad smo počeli "strugati" po pisti. Tad osjetite miris po varenju, to je trajalo nekih stotinjak metara. U tom trenutku su neki ljudi malo i vrisnuli, no brzo je sve bilo gotovo. Tad znam da sam sama sebi rekla: "To je to, prošlo je."

Ciriško prisilno slijetanje bio joj je prvi takav slučaj u radnoj praksi, iako svakog dana intenzivno leti. Tako je i jučer bila u Frankfurtu i Dubrovniku. A baš Dubrovnik odnosno slijetanje u njihovu zračnu luku nekad zna biti stresno zbog snažne bure. Uz dubrovačku buru, sarajevska južina na ovim našim prostorima predstavlja letove koji za putnike postaju neugodni. Najduže destinacije na koje je letjela kao stjuardesa bile su do Sirije i Izraela, a otkriva da na dan stjuardese smiju raditi do 13 sati. "Taman" da odlete do Pariza, vrate se u Zagreb, pa onda opet tako".

Posao stjuardesa često se doživljava kao iznimno zanimljiv, no uz veliku količinu stresa, to je i posao koji zahtjeva fizičku snagu, ali i psihičku stabilnost. Sve to članovi posade uče. Važno je da su ugodnog izgleda, da znaju strane jezike, prvenstveno engleski, s putnicima uvijek treba biti nasmijan, pristojan i susretljiv, no spremne su i gasiti požar u avionu, pružati liječničku pomoć. -Mi smo oči, uši i nos pilota u kabini. Stalno moramo surađivati, međusobno komunicirati i to je od velike važnosti na 7 ili 10 tisuća metara visine, kaže nam.

Emina u Croatia Airlinesu radi već 13 godina. Kao mala željela je voziti kamion, no završila je u zraku, kao visokoobrazovana stjuardesa. Pitate li ju hoće li izabrati vožnju avionom ili automobilom u kojem je netko drugi vozi, uvijek bira avion, kaže u šali. – Sigurnije se nekako osjećam u zraku. Uostalom, o sigurnosti zračnog prometa postoje i relevantni podaci koji govore upravo u prilog sigurnosti vožnje avionom, a ne primjerice vožnji u cestovnom prometu.

Nakon epizode "slijetanja" teže joj je bilo podnijeti silan medijski pritisak i interes, pa je "odradila" tek intervju za jedan ženski časopis. – Puno mi je veći stres davati izjave za medije, govori kroz smijeh.

Svake godine stjuardese prolaze stroge preglede, obnavljaju znanja, prolaze liječničke preglede i ispitne letove, a svemu se uče na simulatoru u Frankfurtu.Tako primjerice, postoji jedna procedura za slijetanje na vodu, a druga za slijetanje na zemlju. – U ovom poslu stalno se propitujete. Prije početka leta prolazimo brifing, dobivamo upute o letu, avionu, vremenu, nakon toga ponavljamo gradivo. Što ako je bura, što ako ode motor, što ako sletimo namore, što ako, što ako? Kontrolira se u kabini oprema, kisik, aparati za gašenje, mi se i fizički naradimo, odaje nam. Situaciju u avionu uvijek treba imati pod kontrolom. Ako nešto čudno miriši, javi se u kokpit, piloti to moraju znati. A kad se nešto neplanirano dogodi, uvijek treba to na obziran način priopćiti putnicima. U slučaju slijetanja na nos, putniku sam rekla da imamo "indikaciju" oko nečeg vezano za prednji kotač. To zvuči nekako ljepše nego da kažem "nemamo prednjeg kotača", Mi "gore" moramo biti i psiholozi i psihijatri i liječnici i na usluzi, sve zapravo u jednom. Na svaki let idemo spremni i za ono ružno. Nadati se najboljem, a biti spreman na najgore", to je ono kako se postavljamo u ovom poslu kad je o problemima u zraku riječ.

Najviše nesreća dešava se pri polijetanju i slijetanju aviona, otkriva. A otkriva i da joj ljudi često zavide jer leti po brojnim gradovima. – U pravu su oni koji misle da mi od tih gradova ništa niti ne vidimo. Eventualno aerodrom, no najčešće ostanemo u avionu, tako da to nije baš tako kako ljudi zamišljaju.

Uz stjuardese, u CA rade i stjuardi. Svima je zajedničko to da osim kvalitete u obavljanju posla moraju izgledati pristojno, biti uljudni i nasmijani. -Evo, smijemo imati crveni lak na noktima, priča kroz smijeh, jer odgovara uniformi, no nekakav crni, smeđi lak ili vidljivi piercing ili tetovažu, to ne. Frizura uvijek mora biti uredna, a šminka decentna.

Ponosna je na svoje kolege iz Croatia Airlinesa jer je imala prilike vidjeti i letjeti i s drugim kompanijama pa usporediti njihove i naše "ljudske resurse". – Mi zaista imamo sjajne ljude, možda nemamo velike i moderne avione, ali upravo ti ljudski resursi, tu smo, rekla bih, pri vrhu". Unatoč izuzetno stresnom poslu, stjuardese nemaju beneficirani radni staž. Rade do odlaska u mirovinu, a jedini dan kad ne rade je Božić. Tad se ne leti. – U ovom poslu nema uobičajenog radnog vremena, vikenda, praznika, blagdana. Puno rođendana i druženja sam propustila jer jednostavno kad se to organizira – ja letim. Doduše, kad mi prijateljice slave rođendan, onda me nazovu mjesec dana prije i kažu da je slavlje tad i tad, pa zatražim slobodan dan. No ovako, odjedanput, danas za sutra, to ne ide jer postoji red i procedura, kaže Emina Savić.

Na letovima često sreće naše političare i kako kaže, "društvenu kremu". Od svih poznatih pamti Richarda Gerea koji je s CA letio iz Dubrovnika. Putnika kojeg hvata "frka" od leta odmah prepozna jer ju je to već naučilo i iskustvo. – Dočim uđu u avion i pitaju nešto, a da to nije u stilu "dobar dan", već znamo da je tu neki problem. Ljudi se boje letenja i to je teško pobijediti.

Obitelj je na Eminu ponosna, majka je s njom bila i na dodjeli nagrade Ponos Hrvatske, a od svega im je najvažnije da živa i zdrava stigne na odredište nakon leta na nekoliko tisuća metara. – Samo se javi da znamo da si dobro, uvijek mi kažu.