Doduše, priznaje da ne sluša karlovački radio, niti čita Tjednik. Jednostavno, ne odgovaraju mu svojim sadržajem. Situaciju s ova dva medija naziva karlovačkim medijskim čvorom.
RM: Koja je vaša ocjena uloge dviju medija u Karlovcu, koji su u vlasništvu Grada, tjednika te radija?
DP: Demokracija u jednom gradu mora biti stvar građana. Mediji koji trebaju biti instrument te demokracije, morali bi biti građanski, gradski, u tom jednom najnormalnijem urbanom smislu riječi.
Ovi mediji uvijek su bili svojstvo i sredstvo vlasti
RM: Jesu li ovi mediji sada takvi, građanski, gradski?
DP: Ne, to nisu nikad ni bili. Uvijek su bili svojstvo i sredstvo vlasti, koja ni u komunizmu ni u demokraciji nije uspjela shvatiti da su to mediji javnosti i da oni mogu biti odgovorni samo građanima, a ne političkim strankama i koalicijama koje su na vlasti. Na žalost, kod nas se to uvijek shvaćalo ako je na vlasti SKH, onda moraju popularizirati njihove funkcionare, kao što i sada se jednostavno oni ne usude iskoračiti iz tog titulara da pripadaju vlasti.
RM: Što je najveći problem Tjednika? Ove dane stalno se poručuje kako je politika sve to uništila, no neki od onih koji to poručuju i sami su bili dio nje. Licemjerno?
DP: Je, je. Moram priznati da nedovoljno kontinuirano pratim i čitam Karlovački tjednik, ali mislim da on treba ostati. Naravno, treba se restrukturirati, no to je nemoguće bez usaglašenosti između medija i vlasti. Bio sam na jednoj večeri s predsjednikom Akademije Kusićem, kojoj je prisustvovao i gradonačelnik Jelić. Objašnjavao sam im da na razini EU ti gradski mediji pripadaju javnosti i ne mogu biti transmisija vlasti. Na žalost, Karlovački tjednik je u toj svojoj shemi još od osnivanja. Ima tamo novinara koji bi bili sposobni napraviti drugačiju novinu, no o tome odlučuje još uvijek vlast, koja nije na čistu sama sa sobom treba li KT zatvoriti, modernizirati, sadržajno preusmjeriti… Jučer sam razgovarao s HDZ-ovcem s "dna kace", Vladimirom Cvitanovićem, koji mi se žalio na karlovačke novinare u tom smislu da se boje biti kritički. Kaže da bi htio da mu netko napiše u KT ili na radiju da "Svjetlo" ne valja i upozoriti ga u čemu griješi pa bi bio bolji. Rekao sam mu da u nekim drugim sredinama postoji jedna kritična masa novinara, osobito u Dalmaciji, da ima ta novinarska drskost koja je uvijek poželjna. Mada, opet se može govoriti i o tome, kao što smo vidjeli s Indexom, tko financira određeni medij, da takav i dobiva. Ako neki list financira neka desničarska organizacija, normalno da će biti skloniji toj opciji.
RM: Kome su okrenuti karlovački mediji?
DP: To je najvažnija stvar. To bi trebala reći čitateljska ili slušateljska publika. Meni se požalila direktorica Doma umirovljenika Nada Murganić da je napravila sjajnu predstavu u Zorin domu gdje je štićenica stara 90 godina glumila u predstavi. No rekla je da nitko iz KT nije imao interesa da to poprati. Vidite, mi danas živimo u doba selfie-a, koje sam ja predvidio. To je jedna masovnost personalizma, svi bi htjeli biti ličnosti, da se sve okreće oko njih, a moderna tehnologija im je to omogućila. Mnogi imaju blogove, svoje portale, na Facebooku su svi, jednostavno se promijenila publika kojoj se nešto treba podmetati pod nos. Davno sam rekao da nije bit medija da informiraju, već da komuniciraju, da budemo sredstvo komunikacije.
RM: Kakva bi po vama trebala biti vizija Karlovačkog tjednika?
DP: Ne može se to ad hoc napraviti. Trebao bi me pozvati Jelić pa da me zamoli da sve to analiziram (smijeh). Tko zna, možda bih bio mekši od gospodina Vukovića, iako nemam iskustva kao on.
RM: Kako to mislite mekši?
DP: Pa u tom smislu ako bih odabrao ljude kojima vjerujem, da bi im morao otvoriti prostor. Ja sam još 1983. g., kad je bila ona afera, kritizirao… Trebalo je davno napraviti taj tjednik "open weekly", od strane rukovodstva. Kad padne ekipa s Fundukom, rekoh da će se moći javljati otvoreni list. Međutim, napravili su ga zatvorenim. Loš novinar može više zla napraviti političaru nego jedan normalni koji nije politički zagrižen i radi svoj posao u stilu "check and balance".
RM: Ima li po vašem mišljenju novinara koji bi otvarali teme u tom tjedniku, slobodno?
DP: Problem je, a to je rekao i Radman u vezi svojih dopisništava, da preteže srednja stručna sprema. Zato se i kaže da novinari najviše vole "krušku pod njušku". Da bi se moglo stvarati problemsko novinarstvo, morali bi biti na razini političara, ako ne i više. Nedostatak karlovačkih novinara i političara je što ne čitaju novine, ne slušaju radio, ne prate televiziju. Oni nikad ne mogu na svom lokalnom radiju dati globalnu temu, to možda vi radite. Moja kolegica koja je vodila rumunjski radio ugodno se iznenadila da ja u lokalnim novinama, kao što je Slobodna Dalmacija, pratim globalne teme. Mi smo uspavani, znate. Rekao sam već da je Karlovac kao Atlantida jer se od 1991. godine najviše razvija groblje Jamadol. Mi smo prisiljeni na zagrobni život.
Idem po sajtovima
RM: A što bi trebalo učiniti s radijem? Slušate li ga?
DP: Ne, no moram priznati da idem po sajtovima. Kod radija me ubije previše priče, ali kad gledate, najbolji novinari na televiziji su oni s radija jer oni ne podnose tajac. Oni stalno moraju govoriti, za to su uvježbani. Kad sam bio kod Branimira Bilića, namjerno sam napravio stanku, nisam odmah odgovorio. Zašto? Vidite, kod novinara i političara je praksa da na svako pitanje odmah u času odgovore. Stječe se dojam da uopće ne razmišljaju. To sam htio i na toj emisiji, no on je mislio da nisam dobro shvatio. A ja sam htio postići ovo: znate, kad je moj profesor Bošnjak s Filozofskog posjetio Martina Heiddegera, najvećeg mislioca 20. stoljeća, njegova je supruga otvorila vrata i rekla: Mein Man denkt – Moj muž misli. Jeste li ikad čuli da je u Hrvatskoj netko rekao da misli ili "čekajte da razmislim"? Ne. Čovjek koji narodu govori ono što narod zna, ne govori mu ništa, rekao je moj prijatelj Vanja Sutlić. Mediji vole stereotipe, a i politika ih voli. Više se vole političare koji govore fraze i bedastoće.
RM: Imate li bar nekakav stav o tome kakav bi radio trebao biti, što bi trebalo mijenjati?
DP: To ne mogu reći. Mi smo kao klinci slušali Radio Luxemburg. Ta pitanja treba postaviti ljudima koji tamo rade ili nekima s drugim idejama. Važno je da se u radio ima povjerenja. Gdje god je politički sarkofag iza medija – ne može biti povjerenja.
RM: Je li rješenje u javnim natječajima i odabiru najboljih?
DP: To je najvažnije pitanje. Oni mogu tada biti gradski, no ne ide bez konsenzusa između vlasti i pravog novinarstva, koje se ne boji, već smatra da je partner i građanima i politici, a ne samo medijator, koje sasluša obje strane. Kod nas političari vole one novinare i medije koji im "beglajtaju", a to nema smisla. Kanadska vlada primjerice plaća određene institucije da ih kritiziraju.
RM: Da, onda kad ih kritizirate kažu vam da ih mrzite.
DP: To je čisti balkanski pristup, koji se temelji na ljubavi i mržnji. Europski pristup je racionalan pristup koji se zasniva na kritičnosti. Ako netko smatra da je izuzet od kritiziranja, teško ga je zadovoljiti i ima problem, ali i komunikacijski problem. Kritika je suočavanje s druge strane i rješavanje problema.
RM: Bi li ove medije trebalo prodati?
DP: Ja se toga ne bojim. Znate, kad sam došao u "Komunist" 1.6. na posao i Račan je rekao – Morate ići na ulicu. Nije bilo razgovora. On si je ostavio društvo Iveka vozača koji ga je vozio kad je bio u Kumrovcu direktor škole. Onda sam otišao u Novi list i od tamo sam bio prisiljen otići, bili smo na sudu, izgubio sam sud. Otišao sam u Slobodnu Dalmaciju. Mislim da nije problem prodaje kad bi se stvari riješavale u skladu sa zakonom i etikom novinarstva. Znate, svi se grčevito više-manje drže svog radnog mjesta jer znaš da u ovom općem propadanju, ako jednom izgubiš posao, nećeš ga više dobiti pogotovo u ovim godinama. Jedini je izlaz ići u politiku koja je inače prebukirana.
RM: A kome prodati?
DP: Ne znam. Moj ideal je uvijek bio Le Monde, gdje je Ch. de Gaulle inicirao stvaranje najboljih dnevnih novina, da budu neovisne i da se vlast bori da budu neovisne i pripadnu novinarima.
RM: Ali to je Francuska!
DP: Da, to je zemlja koja radi nekoliko stotina sireva, a mi radimo nekoliko koje nitko neće jesti.
RM: Koje su dobre, a koje loše strane ovih dviju gradskih medija?
DP: Dobra je tradicija. Loš je kadar.
RM: Ovo će vam novinari zamjeriti?
DP: Ma neće. Već sam rekao da ima sposobnih novinara, no ako se taj kadar ne uspijeva artikulirati u sistem, u medije, onda ni dobri novinari ne mogu pokazati svoje kvalitete.
RM: Stalno se kao mantra govori "politika je dovela medije u ovu situaciju". Je li samo ona?
DP: Uglavnom je. Uvijek je politika postavljala direktore, urednike, radila hijerarhiju "liblinga" među novinarima. Nikad novinari nisu mogli reći koga žele za urednika jer je on uvijek bio postavljen. S druge strane, urednici ne pripadaju klasi novinara. Oni pripadaju klasi vlasnika. Jedino u Karlovcu moj prijatelj Zdenko Živčić je predsjednik HND-a regije, a ne bi smio biti jer je urednik…
Kriza ne smije biti razlog da demokracija u Karlovcu ostane bez infrastrukture
RM: Zašto se karlovački gradonačelnik na ovakav način, sada, kako mu spočitavaju, "rješava" medija?
DP: Ima tu nekoliko hipoteza. S jedne strane ona već oguglala teza da je u dogovoru s Vukovićem pa se iz proračuna želi bezbolno riješiti medija i prepustiti ih njemu, koji je inače prebukiran s dozvolama i licencijama. Ne znam bi li to bio sukob interesa ili protuzakonito nešto… S druge strane, on želi konsenzus s političkom zajednicom grada, ne želi ići "džonom". Gledajte, sjetite se njegovih početaka kako je napao Dražića, protiv komunista, novinara, itd. To su bile njegove dječje bolesti. Čini mi se da je u zadnje vrijeme u jednom smislu, i duhovno i politički i socijalno sazrio. To moram priznati, iako sam bio među prvim njegovim kritičarima. A i među prvima sam rekao da će on svrgnuti Vukelića svojom energijom.
RM: Kako će ova priča završiti?
DP: Ekonomska kriza ne bi smjela biti razlog da demokracija u Karlovcu ostane bez svoje infrastrukture. Druga je sad priča koliko su takvi infrastruktura demokracije. No, ne možemo s prljavom vodom izbaciti dijete. Kad se jedanput mediji ukinu, nema povratka.
RM: Je li vam žao novaca koji su svih ovih godina išli na račun tih medija?
DP: Bacali su se novci u bunar i u mnogim drugim stvarima, ovo je jedan u nizu bunara. Službeno, ja sam u novinarstvu 30 godina, neslužbeno, više. U čitavoj svojoj karijeri nisam imao prilike razgovarati o novinarstvu. Bio sam na milijun simpozija, a jedino sam u Salzburgu kritizirao Christiane Amanpour, koja je kritizirala francuskog predsjednika zašto se ne uključi u rat u Iraku. Prvi smo puta tada mogli analizirati nečije novinarske stavove.
Novinar smije imati političko mišljenje, stav, netko tko vrluda lijevo-desno ne može biti objektivan
RM: Smije li novinar, po Vama, imati svoje političko mišljenje, svoj stav? Pitam to jer mnogi vole govoriti kako novinari toga moraju biti lišeni da bi bili objektivni?
DP: Kako da ne, naravno da smije imati. Mislim da da. Meni je idol bio Benjamin Bradley iz Washington Posta, koji je rekao da nikad nije bio na večeri s političarem. Ja nisam tako krut (smijeh), bio sam na večeri s Gotovcem, no mislim da novinar mora imati izvore informacije. Moja prednost je što radim iz Karlovca, a da sam u Zagrebu, morao bih imati prisnije odnose. A ako si svaki dan s nekim kuhan i pečen, teško je biti na distanci. Ja sam splitski novinar u Karlovcu. No ni ne mogu pratiti situaciju ovdje jer nisam uronjen u to. Da vam kažem to oko političkog stava novinara. Ja sam u svojoj knjizi rekao da netko mora biti subjekt da bi bio objektivan. Netko tko vrluda lijevo-desno, ne može biti objektivan, kad u sebi nema sređenu situaciju.
RM: Odnosno izgrađen stav?
DP: Točno. Novinari se ne mogu ponašati drugačije od ostalih građana, ukoliko poštuju Ustav. A prema Ustavu nitko ne može nikog maltretirati. Čemu sada kao novinar reći da sam i za partizane i za ustaše? Ja nisam. Ja sam antifašist jer to piše i u preambuli našeg Ustava. Nisam nacionalist, antisemit… Znači, moraš imati skup vrijednosti da bi bio novinar. Meni je kolega Hudelist rekao da sam toliko puta iskritizirao Tuđmana, a kad sam ga pohvalio, onda je to imalo svoju težinu.
RM: Dugo godina ste u karlovačkom novinarstvu. Tko je po vama najbolji karlovački novinar?
DP: Teško je nekog istaknuti da se netko ne osjeti povrijeđeno. Nino Perić je imao jednu trezvenost, ne zaletavanje. Tomu Vičića nitko nije dostigao po pitanju strasti u objavljivanju vijesti, ta mu se kvaliteta ne može oduzeti. Poznao sam Bracu Butkovića, pa Zdravko Švegar kod kojeg sam počeo pisati… Puno bih lakše mogao se referirati na ove starije jer mlađe ni ne pratim toliko. No, njima se, na neki način, niti ne dozvoljava da budu novinari. Možda bih od tih mlađih spomenuo Marina Bakića. No, htio sam reći, kredibilnost novinara je kao nevinost, izgubi se samo jednom. Mislim, može se sada vratiti nevinost nekim putevima, ali… (smijeh). Ja sam antistrastven novinar, uvijek sam htio reći svoje mišljenje i čudio se da mi netko zbog toga želi platiti. Malo sam se čudio jer su analize čitanosti u SD mene uvijek stavljale na prvo ili drugo mjesto. Ne pišem da bih se nekom dopao, rabim dosta kompliciran jezik, ali jedan obožavatelj mi je rekao da kad mene čita, kao da rješava križaljku.
RM: Da vas pozovu da sada vodite Tjednik, bi li prihvatili?
DP: Ah, ne mogu sad radi Zdenka, da me ne dočeka na nož. Uvijek je ta plaća nešto što je bitno. Ja sam uvijek imao plaću u novinarstvu kao sveučilišni profesor. Znate, sve ponude da nešto predajem sam odbijao, nikad mi se nije dalo ići na fakultete da predajem bibiliotekarstvo, pa novinarstvo, politologiju, filozofiju. Sve sam odbio jer najviše što u životu volim je leći u krevet i to s jednom dobrom… knjigom. Znate, izražavati se znači raditi za druge. Novinari rade posao kao i prosvjetni radnici. Ja kad sebe izražavam, kasnim za spoznajom. Ovo sad što sam se vama izražavao, nisam spoznavao, moj način razmišljanja je okrnjen. No, tko od karlovačkih novinara o tom misli? Oni svi to shvaćaju kao jedno zanimanje kao svako drugo, nema tu neke misije. I političari tako, samo da negdje "ćope" nešto od kakve investicije. Nema tu vizije k’o deda Boljkovac, ‘ajmo napraviti samodoprinos pa će nam ostati crkva Sv. Josipa, ovi će dati za bolnicu, ostat će gradu… Nema toga. To je društvo koje se samo zasniva na statusu quo i statusu quo ante, znači onom komunističkom. A što je najciničnije, toliko ogovaramo.