U Srbiju je otišao s 11 godina. Otvoreno priča o tim godinama, ali ništa manje otvoreno ne govori i o emotivnom trenutku kad mu je prije 5 godina od teške bolesti umro mlađi brat.- Nekako kad osjetite tu smrt blizu sebe, drugačije počnete doživljavati sve drugo.
U Novom Sadu završio je Prometni fakultet, a kad se vratio u Hrvatsku, vratio se i obiteljskom poslu poljoprivrede i stočarstva. S osmijehom na licu reći će "Dejan Mihajlović, kad vidite moje ime i prezime, sve vam je jasno, Srbin", a onda otkriti i da ga "njegovi" Srbi koji su ga izabrali, znaju i ne razumijeti, ali i da ima Hrvata koji su za njega glasovali. Po pitanju Srba i Hrvata djeluje puno opuštenije od mnogih, a kaže da su mu, ponovno "njegovi" malo i zamjerili jer je,otkad je načelnik, u općini zaposlio jednu osobu i to – Hrvaticu. – Ma baš me briga je li netko Srbin ili Hrvat, važno mi je da radi posao. U Krnjak je zaljubljen, Krnjačani ga rado "vrbuju" da ih vozi u grad, što on rado čini, a priznaje da ga smeta što ovo mjesto uglavnom povezuju s negativnostima.
RM: Kažu mi vaši prijatelji i poznanici da ste jako vrijedni, radišni. Iskazali ste se već u javnom djelovanju u borbi za kooperante KIM-a.
DM: Ma, gledajte, koliko ste vrijedni se uvijek vidi po rezultatima rada. Kad sam se vratio, uključio sam se u obiteljski posao, stočarstvo i poljoprivredu, bilo je to dosta uspješno. Znate da su se problemi i u poljoprivredi gomilali, a mi smo bili proizvođači mlijeka. Kako je Dukat preuzeo KIM, a onda su došli drugi vlasnici, nastali su problemi, najviše u odnosima među ljudima te između menadžmenta i proizvođača.Bili su jako loši.Prema nama proizvođačima odnosili su se kao u robovlasničkom sustavu. To me ponukalo da nastupim ispred proizvođača mlijeka, samoinicijativno se to desilo jer sam vidio da i druge tlače. A ovo da sam vrijedan? Čujte, čovjek može imati neki cilj i da završi posao kako treba ili da se ne hvata tog posla. Ja sam tad vidio i što se događa u općini, mladi ljudi odlaze, ali ne zato jer ih netko tjera, već nemaju osnovnih uvjeta za život. Traže posao, a nerado odlaze. Radije odu u Njemačku kopati šparoge.
Ne želimo ljude zapošljavati u općini, već proizvodnji
RM: To vas je "povuklo" u politiku?
DM: Vidio sam da će u Krnjaku ostati samo starci i nas par…Moja egzistencija nije bila upitna, veće sam prihode imao kao poljoprivrednik nego kao načelnik. No, vidio sam da se nešto mora poduzeti da mladi ovdje ostanu.
RM: Znači, puno ste radili i dobro živjeli. Koliko se danas bavite poljoprivredom uz načelnički posao?
DM: Jako malo, ali da. Kad sam se ovog posla prihvatio, želim to napraviti najbolje što mogu. Mi ovdje u općini imamo malo stručnih ljudi zaposlenih, koji su spremni raditi projekte ili da povuku. A nemamo novaca zaposliti ljude koji bi se bavili baš time. Prioritet mene kao načelnika je da zaposlimo ljude, ali ne u općinskoj zgradi, nego da se privreda i proizvodnja razvijaju.
RM:Je li moguće ovaj kraj probuditi? Vratiti proizvodnju?
DM: Siguran sam, da. Ali ne preko noći, za to je potreban mandat.Imamo poslovnu zonu predviđenu u prostornom planu, no zemljište je privatno. Morat ćemo ga otkupiti. Dok ne riješimo te imovinsko-pravne odnose ne možemo ništa, ulagati u tuđu imovinu ne.Ja sam već pokrenuo neke korake da bismo išli u kreditno zaduženje za otkup zemljišta i onda ga ponudili investitorima koji postoje.
Štrok nije odustao, ali zemljište je u manjini općinsko
RM:Vaš prethodnik gospodin Kosanović govorio je o ulaganju gospodina Štroka. Ima li što novog po tom pitanju?
DM: Da, sjećam se da je to napominjao.Nastao je problem. Kad sam ovdje došao, g. Kosanović je na neki način, u startu, da kažem,a da ne bude pregrubo, možda i obmanuo u početku s nekim informacijama, možda ne u lošoj namjeri, u smislu da je zemljište općinsko, da će zemljište općina pokloniti g. Štroku za rad… No, jako je mali dio zemljišta općinski, najveći dio je privatni. Ne shvatite me pogrešno, no tu su nastali problemi. Kad je g. Štrok došao i kad sam ja došao, on mi je rekao da smo obećali zemljište, da će odmah moći dokumentaciju.. Što se tiče zemljišta, morao sam ga razočarati, no sastali smo se s njegovim menadžerom, pokazao sam mu svu dokumentaciju koju imamo za zonu. Sad se točno zna što ima, obojica smo to potpisali, da se zna za ubuduće. Gospodin Štrok je i dalje zainteresiran, a Hrvatske šume bi trebale osigurati određene količine drvne mase, no oni su te kvote već podijelili. Ipak su razgovori u tijeku i HŠ su voljne napraviti koliko mogu, da nam izađu u susret. Mi smo općina bogata šumom i iluzorno je i bezveze sijeći šumu ovdje i voziti je u Sloveniju na doradu, a imamo postrojenje tu koje bi zapošljavalo ljude iz Krnjaka. Spora birokracija jest, a ako postoji volja, mislim da se to može odraditi.
Iz Krnjaka brže odlaze Hrvati nego Srbi
RM:Je li vam bitna pozicija načelnika?
DM:Uopće nisam opterećen ovom pozicijom ovdje. Znam da u svom primarnom poslu snosim gubitak zbog toga i tog sam svjestan, ali mi je cilj da se zadrže ljudi ovdje. Ovo je multinacionalna sredina, poslije Oluje bilo je čak i 90 posto Hrvata, sad ih ima 30 posto. Odavde brže odlaze Hrvati nego Srbi, znate.
RM: Vi ste se vratili nakon što ste otišli. Kad je to bilo?
DM:Živio sam u Karlovcu do 1991. g. Onda sam otišao u Beograd kod tetke, a kad je majka dobila posao u Iloku, preselili smo se.Kasnije sam fakultet završio u Novom Sadu.
U Karlovcu sam živio do 1991. godine
RM:Čega se sjećate iz tog života do 1991. g. u Karlovcu? Jeste bili gradsko dijete?
DM: Ma nisam, ja sam volio biti na selu. Više volim selo i meni je to sve blisko, osjećam se komotnije. Inače mi je ovo najbolja kombinacija, živite na selu, a grad vam je blizu sa svojim sadržajima. Mada je i Karlovac sada malo zamro po tom pitanju. Fali kino, događaji, ljudima koji su obrazovani fali malo kulture. A za Krnjak da ne govorimo…Nama je ipak ovdje prioritet da sad ljude zaposlimo. Treba nam proizvodnja, primarna, ne samo u Krnjaku, već i u cijeloj državi.
RM:Niste mi rekli čega se sjećate iz tog doba u Karlovcu?
DM:Od ponedjeljka do petka sam bio u Karlovcu, moji su tamo radili, a već petak popodne gledao sam da dođem ovdje na selo, bio sam s bakom, dedom. Cijeli raspust volio sam biti ovdje. Kad se desio rat, kao i većina ljudi, netko iz ovih, netko iz onih razloga, napustili su ovo područje. Ali, čim su se stvorili uvjeti, vratili su se.
U Srbiji je prema nama bio stav – ma, pusti, to su izbjeglice
RM: Kako ste živjeli u Srbiji, odnosno Vojvodini?
DM:Nikada nisam živio loše, govorim u odnosu na prosjek. Nisam osjećao krizu u smislu da nemamo za hranu, režije. Moji roditelji su se pobrinuli da ja to ne osjetim.Drugi su ljudi imali stvarnih egzistencijalnih problema.Znate, ja sam Krnjak uvijek doživljavao kao mjesto u kojem želim živjeti i kao svoj dom.
RM:Je li vam bilo teško uklopiti se u tu sredinu u drugoj državi? Otišli ste s 11 godina..
DM:Znate, teško je bilo kome tko tamo dođe. Mi nismo došli jer smo se preselili kao kad idete u Njemačku, kao gastarbajteri. Došli smo kao izbjeglice. Netko vas tamo prihvati, netko bolje, netko lošije, ali svi kažu – Ma, to su izbjeglice, to je niži rang, druga klasa. Uvijek je to loš osjećaj.
Mnogi su u Hrvatskoj dobivali mirovine, a trošili ih u Srbiji
RM:Je li vam to smetalo? Srbin u Srbiji, a s osjećajem, kako ste rekli, "nižeg ranga".
DM:Uvijek je to loš osjećaj. Osjećate se kao da vam netko kaže da ste manje vrijedni. Iako sam ja uvijek bio među najboljim đacima, uvijek ok. Nisu mi osobno nikad ništa predbacivali, ali generalno, kad se govori, o izbjeglicama je bila ružna slika. To je bila slika o ljudima koji su došli iz Hrvatske i oni su sad tamo uzeli radna mjesta, ugrozili tamo ljude. Mada mislim da to nije istina. Puno ljudi koji su tamo došli prodalo je kuće ovdje i te novce potrošilo tamo. Puno ljudi koji su svoje mirovine dobili ovdje u Hrvatskoj, trošilo ih je tamo. Ne bih se složio s tim da su ljudi koji su odavde došli tamo, nekome napravili štetu.Sigurno da nisu, isto kao i ovi koji su se vratili tu, nisu napravili nikakvu štetu. Mnogi su se vratili na prazno i obnovili sve. Evo, jučer sam pričao s obitelji, oni su se vratili sa sto maraka, sijeno su kosili na ruke, vozili na kola i to zadnja, da bi dopremili do sjenika. Sada ti ljudi imaju ovdje jedno od najrazvijenijih obiteljskih gospodarstava ovog kraja. Došli su s ničim, sa sto maraka i od 1999.do danas napravili toliko da netko ni ne može pomisliti da su došli na "golo". Uvjeti su bili bolji nego sada, sada bi to bilo puno teže.
Svatko zdrav do 60 godina može zaraditi za sebe ako želi
RM:Znači, može se?
DM:Naravno. Znate, ne priznajem kad netko dođe i kaže – Ja nemam. Tko je bolestan, druga stvar. Dajte zamislite da dođe sad netko mojih godina i kaže da nema posla, država mi ništa ne da, kriza je…Sve se ja to slažem , ali nema šanse da čovjek koji je zdrav i koji ima manje od 60 godina, da nije u stanju zaraditi za sebe.Garantiram da se može.
RM:Kad ste se vratili u Hrvatsku?
DM:Moji deda i baka vratili su se 1997. Mi smo onda bili i "vamo i tamo". Dođeš malo tu, pa se vratiš polagati ispit. Ali, u zadnje dvije godine sam tu. Ponekad odem u Novi Sad, majka mi je tamo, brat mi je tamo pokopan, umro je 2009. godine.U Krnjaku provodim 99,9 posto vremena.
RM:Prijatelji su ostali u Srbiji, odnosno Vojvodini?
DM:Da, tamo imam prijatelje, završio sam tamo osnovnu, srednju školu, fakultet.
Imate ljudi koji ne moraju raditi, pa trgaju ploče, eto skandala u Krnjaku
RM: Je li ta veza i razlog nedavno sklopljenom prijateljstvu Krnjaka i Zrenjanina?
DM:Ma, ne poznajem samog gradonačelnika Zrenjanina iz tog perioda, ali poznajem druge ljude koji su napravili kontakte. Sam Zrenjanin je jako interesantan kao grad, ima preko 20 nacionalnih zajednica, to je multietnički i multikulturalni grad. Evo, hrvatski privrednici tamo ulažu, Todorić je kupio "Dijamant"… Kad ulazite u Zrenjanin, na četiri pisma piše "Zrenjanin" i nitko se ne buni, nije sporno. Oni imaju neke manjine koje čine 1-2 posto i daju im mogućnost da koriste svoje pismo.Sad kad smo potpisivali sporazum, njihov je pečat na četiri pisma! A mi ovdje imamo probleme s dva, a ima 70 posto Srba. Nama je ministar za obavezu dao dvopismene pečate, no ja to još nisam provodio jer smatram da to nije bitna stvar. Smatram da imamo stvari koje su ljudima egzistencijalno puno bitnije od toga. Ali, s druge strane, ovo je bitna stvar za hrvatsku demokraciju. Rekao sam i ministru da bi to trebalo napraviti koordinirano. Ima tridesetak općina koje ispunjavaju uvjete za tako nešto, ajmo napraviti to sve u isto vrijeme. Da ne bude situacija -sad će Krnjak, pa će Vojnić, pa će netko drugi u drugo vrijeme i samo se rade afere. Jer, imate ljudi koji su u situaciji da ne moraju raditi i samo prate takve stvari i skupljaju političke bodove na tome. Doći će ovdje, potrgati te ploče, doći će novinari, i eto, skandal opet u Krnjaku. Umjesto da ja radim svoj posao, ja se tada bavim s pločama.
RM: Koliko je ljudima uopće bitna ćirilica i latinica ovdje?
DM: Ne. Ti ljudi, izuzev nekih koji su boravili u Srbiji pa su silom prilika naučili ćirilicu, no ljudi koji su do 90-tih tu bili, garantiram vam da ih i 70 posto nije znalo pisati ćirilicu. Njima je prioritet ono od čega se živi.
RM: Ako vas pitam kako se živi u Krnjaku, reći ćete, loše. Od čega živi jedan prosječni Krnjačanin?
DM:Od poljoprivrede uglavnom. Onaj tko se ozbiljno time bavi, može živjeti. Ne može baš uštedjeti sada ili ići u investicije, ali može preživjeti, da ne mora razmišljati hoće li moći platiti režije, ponavljam, onaj tko ozbiljno radi. Imate puno ljudi koji nisu skloni radu i skloni su drugim varijantama i to što rade, rade ofrlje.Država im sad više nije toliko sklona kao nekad, u pomoći. Onaj tko ozbiljno hoće raditi, može živjeti od svog rada, bio Srbin ili Hrvat. Ali, nije vam problem Srbi-Hrvati. Poljoprivedi nije problem. To su teški poslovi koji zahtijevaju 24 sata rada, 365 dana u godini. Za te se poslove nitko ne otima. Nije problem da Srbin dobije posao na zemlji, ima krave koje proizvode mlijeko.. Ali je problem da Srbin dobije posao u policiji, na sudu, šumariji, u županiji. E, to je već problem jer su to već ugodnija mjesta, bolje plaćena.
Srbima je bolje ne govoriti da su manjina, bar kod zapošljavanja
RM:Možete malo to objasniti bolje? Postoji ustavni zakon koji manjinama daje mogućnost prednosti pri zapošljavanju.
DM:Problem je generalno sistemski. Postoji ustavni zakon koji daje mogućnost pripadniku nacionalne manjine koji bi tad trebao imati prednost u zapošljavanju. Ali, imate uvijek onaj intervju, što bi rekli, slobodno sudačko uvjerenje, gdje onaj koji vas intervjuira, može procijeniti jeste li dobar kandidat ili ne i na tome anulira onu prednost. Ja bih to prije nazvao diskriminacijom nego prednošću. Vi se deklarirate kao manjina i na kraju on kaže …A… vidi, vidi… Možda taj koji ga intervjuira ne bi ni zamijetio da ste to (Srbin,op.a), da se niste pozvali na taj zakon.
RM:Znači, ispada da je Srbima bolje da ne govore da su manjina?
DM:Trenutno, da. Ne postoji nigdje da se to boduje pa da za to, jer ste manjina, dobijete 5 bodova…Ili da možda postoji neki ključ proporcionalno zastupljenosti u stanovništvu…
Kod mog imena i prezimena, sve je jasno. Volio bih da mi u facu kažu da sam Srbin, pa bih pitao – što sad?
RM:Je li loše onda biti Srbin u Hrvatskoj?
DM: Ma, nije loše, ali je teže nego biti Hrvat, znate. Ja nikad nisam imao dosad problem koliko sam ovdje da me netko po tom pitanju prozvao.U stvari, sad sam se sjetio, bilo je po pitanju tog mlijeka. Ja sam u upravnom odboru te udruge pa su predsjednika pitali -Zašto si Srbina stavio u taj odbor? Meni nisu rekli.
RM: Kažu li vam često takve stvari, da ste Srbin?
DM:Ne. To je slučaj za kojeg znam.
RM: Smeta li vam to?
DM: Ne. Ali, volio bih da mi to netko kaže ovako, u facu. Ja bih tada rekao, ok i što sad? Što je tu sad problem?
RM: Je li vam neugodno zbog toga?
DM:Ne.Nikad mi nije neugodno. Moje ime i prezime nije dvojbeno. To se odmah zna i tu čovjek nema što.
RM: Pa ima Dejana i Hrvata?
DM: Ima, ali bez "J".
RM: Znam neke s "J" i Hrvati su, kad već pričamo o tome. (smijeh)
DM: Ma da, ali znate, onaj tko tako gleda po imenu, kad nekog zapošljava, ne gleda da napravi dobro toj tvrtki, ako mu je to bitno.
RM: Taj jaz između Hrvata i Srba još postoji, uvijek se malo sa skepsom gleda kad u većinsko hrvatsko okruženje dođe neki Srbin, osobito na poslu.
DM: Da, taj jaz vuče korijene iz povijesti i prenosi se s generacije na generaciju. Pitanje je koliko netko može biti nepristran. I sam sebi postavljam to pitanje koliko sam nepristran, trudim se to biti, ali ne radi drugih, već da bih ja imao svoj mir. I u poslu koji sada radim, nije mi problem je li netko pripadnik moje stranke ili nacionalne zajednice, ako ne radi dobro. Jedino zapošljavanje koje smo sada imali u općini otkad sam ja, bila je zaposlena i to Hrvatica. Ali, ne zato jer je Hrvatica, već je zadovoljavala uvjete natječaja, a bio joj je i potreban posao.
RM: Predbacuju li vam "vaši" zbog toga? Kažu li vam da bi trebali zapošljavati Srbe?
DM: To u nekim pričama. Evo s ovim rješenjem nije bio zadovoljan nitko. To znači da je bilo dobro. Kad nitko nije zadovoljan, znači da sam napravio dobro.
U vijeću nemam većinu, ali imam stabilnu manjinu
RM:Jeste li vi kao načelnik na "brisanom prostoru" ovdje u Krnjaku?
DM:Na ovoj poziciji očekuje se neki rezultat s jedne strane, a svi očekuju s druge strane "e, mi smo glasali za tebe, hajde" ili pak iz nekih obiteljskih razloga. Ne može se svima udovoljiti. Mora se gledati opći interes, pomozimo svi zajedno da se ovdje otvore radna mjesta, a onda ćeš imati svoj osobni interes da se zaposliš tu u tvornici kad ju otvorimo.
RM:Vi u vijeću nemate većinu. Kako vam je?
DM: Nemam, da. Nemam većinu, ali imam stabilnu manjinu. (smijeh)
RM:I? Problemi? Morate kupovati vijećnike ili kako?
DM:Mislite kako ih motiviram?(smijeh) Bilo je pokušaja dosad svakakvih.Za svako vijeće netko dolazi s nekim idejama, da kažem s ucjenama.
RM:Mislite i "naši" i "vaši"? Tko vas više "ucjenjuje" Srbi ili Hrvati?
DM:Da. No ja imam svoju viziju i plan. Znate da me na proračunu mogu rušiti, ali sreća je što ne ruše samo mene, već sve.Jedan mi je vijećnik rekao da me mogu srušiti ako ne udovoljim njihovim uvjetima. Rekoh im, može, napravit ćete 150 tisuća kn minusa općini za nove izbore, opet ću ja doći za načelnika, a vas neće biti. A što se "ucjene" tiče, nema tu pravila.
RM:Čula sam da vam nije lako.
DM: Nije lako, ali ovo mjesto nije nešto što je meni Bogom dano, pa sad ono, super plaća, privilegije…
RM: Koje privilegije imate?
DM: Plaća mi nije ni punih 7 tisuća kuna, nešto manje, imam službeni auto i službeni mobitel.
RM: Dvojica zamjenika su vam profesionalci. Je li to potrebno malom Krnjaku?
DM:Problem je što imam dva zamjenika, jednog hrvatskog, drugog srpskog, no to je problem koji država mora riješavati i nije problem samo Krnjaka. To je izdatak kojeg imamo, da. No, što se tiče zamjenika uopće, možda bi volonter bio rješenje, ali načelnik ne. Ja sam evo, cijeli dan okupiran poslovima za općinu.Sad se gotovo ništa ne bavim poljoprivredom, tu je moj otac, ima ljudi koji pomažu.
Našli bi i Hrvate koji su za mene glasali
RM:Vuku li vas Krnjačani za rukav kad idete mjestom? Vidjela sam da vas "žicaju" da ih odvedete do Karlovca, išli bi s načelnikom u grad?
DM: Ima zahtjeva.Gledam pomoći koliko mogu. Nisam sklon reći – Ne dolazi u obzir. Svakome je njegov problem najveći i tako se prema tom čovjeku postavljam. Nije netko došao do mene popiti kavu ili mene vidjeti, već riješiti svoj problem, jer je njemu najveći. Primim ga s uvažavanjem i vidim što mogu riješiti. Evo, neki dijelovi općine imaju problem sa strujom, pa napravimo liste prioriteta s Elektrom Vojnić i kažemo da imamo ljude kojima je struja bitna zbog mužnje. Oni su u prioritetu. Ovi drugi kojima struja treba da gledaju televiziju, mogu i sutra doći na red. Evo sad ni kod mene doma nije bilo jedne faze, trofazni motori nisu mogli raditi za mužnju, ali ih nisam zvao za samog sebe.
RM: Vi baš niste neki političar?
DM: Ma ja sam načelnik općine Krnjak i tu nisam ušao radi politike već zbog realnih problema koji ovdje žive.
RM: Kad su bili oni problemi s kooperantima KIM-a, dijelili ste mlijeko ljudima?
DM: Da, šteta ga je bilo baciti.
RM: Da vam ponude život grad ili selo, izabrali bi naravno…?
DM: …Selo.A sad još imam i obavezu prema ljudima koji su me birali. Oni su sebe "označili".
RM: Kažu ovako, Mihajlovića su izabrali Srbi. Ima li možda koji Hrvat da je za vas glasovao?
DM: Ima, bi, mogli bi naći, ali u manjem postotku. Ovdje je bila jedna negativna propaganda. Dan pred izbore slali su tekst gdje piše da ću ja iseliti Hrvate ako dođem za načelnika.
Mi smo partizanska, antifašistička obitelj
RM:Kolale su neke priče, pa čak i slike, gdje vas povezuju s četništvom, velikosrpskom politikom?
DM:Ne znam što na to reći. Nitko ne može reći u Krnjaku nešto na moju štetu a što je lako provjerljivo, da sam nekome nešto loše učinio ili rekao. Kako govorim s vama, tako i sa svima drugim. Kad ste već spomenuli četništvo, moja obitelj generalno, kroz zadnjih 100 godina koliko mi djed pamti, mi smo svi partizanski orijentirani, antifašisti. Cijeli ovaj kraj, ovdje četnika nije bilo.
RM: Smeta li vam to kad se uz vaše ime tako "lijepi" četništvo?
DM: Ma ne. Što bi vi rekli da vam netko kaže da ugrožavate prava zaštitnika životinja? Eto. Znate, čovjeka boli istina, a ne laž. A pogledate tko vam je rekao pa je sve jasno.
RM:Ima li podmetanja?
DM:Ima pokušaja. Nikad nećete čuti od čovjeka koji ima ljudsku vrijednost, da će reći nešto loše. To će reći netko tko ima političku pozadinu i kao čovjek nije kvalitetan.
RM:Kakav vam je odnos s gospodinom Kosanovićem? "Fajtali" ste se u kampanji…
DM: To što kažem vama za njega, kažem i njemu. Ima neke zasluge koje ima za općinu i SDSS, no osoba koja nešto vodi, ne može živjeti na staroj slavi.
RM:Može kratko sada, što radite u Krnjaku, koji su planovi?
DM:Prioritet mi je zona, te pomoć poljoprivrednim gospodarstvima.
RM:Nego, jeste li dobili puno sijedih vlasi otkad ste u politici? Rekli ste mi da vas je počeo mučiti i gastritis…
DM: Pa, evo samo ovo malo sijedih što imam, to je to. Gastritis da, jer sam se jako u početku uzrujavao kad sam vidio kako ljudi rade ili da je loše.
RM: Jeste li temperamentni, kolerični?
DM:Realan sam. Ne planem nikad. Nekad malo budem u izražavanju žešći i ton mi bude višlji. Ali scene ne radim. Evo, ovdje u općini svi su mislili da ću im dati otkaz jer je bivši rekao tako. Oni su svi bili za njega da bi sačuvali posao, što ja razumijem. A onda je išla ta priča da ću ja svima dati otkaz. Onda su mi svi došli bojažljivo, no nitko nije dobio otkaz. Kažem im – radite kako najbolje umijete, a kad vidim da ste prešli granicu lošeg rada, nećete više raditi. Pustite čovjeka da radi, pokazat će se sam. Nisam ja policajac. Ako dobro radiš, ok, ako ne radiš, neće ti biti produžen ugovor. Nema veze jesi li Srbin ili Hrvat. Uopće me to ne zanima. Ne zanima me ni hoće li me netko iz županije ili ministarstva nazvati zbog toga…
RM: A zovu vas da nekog zaposlite?
DM:Bilo je pokušaja oko zapošljavanja. Kažem – hvala što ste se javili, ali nemojte se s time opterećivati. Ja ću odraditi taj posao najbolje moguće. Ja ću na kraju biti i odgovoran. I za dobro i za loše.
RM: U 7 mjeseci načelnikovanja, jeste li se zapitali što vam je to uopće trebalo?
DM: To sam se pitao prije nego sam izabran. Da sam tada znao da će biti toliko podmetanja… Gledajte, sve je krenulo u dobroj namjeri.. I prijašnji načelnik je rekao da više neće, da je dva mandata, ima uvjete u mirovinu, ali očigledno nije iskreno govorio. Kad se stvar zakotrljala, onda se pred izbore izjasnio da hoće. Tad je predaleko odmaklo da ja kažem – neću. Pribojavao sam se jedino što ako ne prođem, što bi ljudi koji su me podržavali imali probleme. Sad imam obvezu prema njima.
RM: Imate li stalno osmijeh na licu i kad ste s političkim protivnicima?
DM: Uvijek ovako. Nemam ja protivnike jer svaki dobar prijedlog s kojim moj zamjenik iz HDZ-a dođe, prihvaćen je. A evo, on je intenzivno radio protiv mene u izborima. No,svaki put kad dođe s lošim prijedlogom, prijedlog je odbijen. Kažem mu i zašto. On nekad misli da je to vezano sa strankom,nacionalnošću. Ma ne. Zaboravite stranke u općinama. Mi smo izmješani, svi imamo iste probleme. Vodovod, struja, asfalt su bitni za sve. U malim sredinama nemate puno ljudi koji nešto mogu, ljudi se znaju i to je važno u lokalnim izborima i birati. Nije to isto kao kad birate predsjednika države.
Da nam dođu predsjednici u Krnjak i samo se slikaju, ni mi ni oni od tog nemamo ništa
RM: Spomenuli ste predsjednika. Nedavno ste bili kod njega?
DM: Jesam, bio sam nekoliko puta. Djeluje pozitivno, mirno. Mislim da svoj posao obavlja korektno i imam pozitivno mišljenje o njemu.
RM: Prije par godina u Krnjak i na Kordun došli su predsjednici Srbije i Hrvatske, Tadić i Josipović, lijepo su se družili. Planirate li možda vi sada opet pozvati predsjednike na Kordun? Doduše, sad je Nikolić…
DM:Ma ne bih ja htio puno sad to komentirati, da ne bi ispalo… ali gledajte, to su šminkerske stvari, znate. Od toga općine nemaju puno koristi. To je marketinški fino i lijepo, da posjete jednu malu općinu. No, to je jako puno truda, rada i troškova za jednu općinu, a kao rezultat toga nije nešto veliko da se desi. Troši puno vremena, treba vam mjesec dana pripreme da oni dođu, pod uvjetom da dođu.
RM: Hoćete ih pozvati onda opet?
DM: Pozvat ću, ali mi je prioritet zona. Evo, kad budemo u prilici da neku tvornicu otvaramo ovdje, onda bi bilo primjereno da pozovemo predsjednike. Ali da ovako dođu ovdje i da se samo slikaju, mislim da ni oni, a ni mi, nemamo od toga ništa.
RM:Vaša domovina je?
DM: Hrvatska, naravno.