Irina i Natalija od Ukrajine preko Poljske do Karlovca: Teško je, jako, ali nikoga ne mrzimo. Samo želimo mir domovini

Suze im i danas teku, a riječi idu teško. Nadaju se miru, a žive rat. Irina i Natalija, prve su dvije Ukrajinke koje su iz ratom pogođenih područja stigle u Karlovac u potrazi za spasom.

Obje dolaze iz Kijeva i nikad, kao i njihovi zemljaci, nisu očekivale da će doživjeti rat i stradanja.

Irina je radila kao menadžerica u pivovari, Natalija u ugostiteljstvu

Prije tog fatalnog 24. veljače životi su im bili obični, normalni, Irina je radila kao menadžerica u jednoj poznatoj europskoj pivovari, a Natalija je radila u ugostiteljstvu. Onda je stiglo to jutro kad se treslo nebo i zemlja, govore za Radio Mrežnicu.

-Kad je zatreslo, probudila sam se, zvala prijatelje, sve druge, kaže nam Irina. Odgovore koje je od svih dobila bilo je da je isto i kod njih. Shvatila je da je rat počeo.

Podrum im je bio cilj, nisu znale što bi i kud bi. Ukrajinskom prijestolnicom odjekivale su eksplozije, a jedan trenutak kad je sve bilo tiho, iskoristile su za bijeg. Otišle su drugi grad, Irini, ostale tamo dva dana i odlučile što će dalje.  -Treba se spašavati, tad sam odlučila, spašavati glavu.

Krenule su prema Poljskoj. Put je bio dug, predug, cesta užasna, prolazile su krajevima gdje su odjekivale detonacije i nadlijetali avioni.

Predug put do Poljske, a onda poziv iz Karlovca

– Bio je to jako dug put dok smo došli u Poljsku. Tamo su nas krasno primili, sve imaju organizirano,  pripovijedaju nam ove dvije žene. Dva dana bile su u Poljskoj i koliko-toliko uspjele se odmoriti, sklopiti oko bar na kratko.

A onda ih je zvao Dmitrij, mladi Ukrajinac koji već tri godine živi u Karlovcu i Natalijin je bratić. Irina i Natalija krenule su ponovno na dug put, do Karlovca i Hrvatske za koju su i otprije znale da je iskusila rat.

-Nisam čekao, odlučio sam ih pozvati, kaže nam Dmitri čiji je hrvatski jezik izvrstan. Od velike im je pomoći u Karlovcu i Hrvatskoj što ne treba čuditi, jer svi su Ukrajinci sada kao jedno.

Kad ih pitamo kako je sada u Ukrajini, riječi im stežu grlo.

-Jako je teško, jako, strašno. Puca se po svemu, gađaju se škole, bolnice, sve. Ne daju evakuirati ljude, Vlada je dogovorila koridore, ali puca se i dalje, ništa to ne znači, nastavlja se po istom kako je bilo.

Nemaju previše želja, samo da rat stane i da njihovi bliski koji su tamo ostali, ostanu živi. Planova isto tako nemaju, govore ove žene na kojima se silno vidi i osjeti ratna trauma. U Karlovcu misle ostati zasada jer nitko ne zna što će se događati. A u svoj toj boli i muci koja je zadesila njihov narod, na naše pitanje što osjećaju prema Rusiji i ruskom narodu, odgovaraju:

– Ne mrzimo mi nikoga, ne ruski narod, to nije do naroda, to je politika. Žao nam je što mnogi Rusi pucaju na naše Ukrajince i podržavaju Putina.

Za ukrajinskog predsjednika Volodymira Zelenskog imaju samo dvije riječi: -Sjajan, heroj.