– Život mu je obavijen legendama. Zarana mu umiru roditelji, razdijeljuje imanje i odlazi na hodočašće. Na putu se brinuo za gubavce, te i sam obolio od gube. Povukao se u neku kolibu da tamo umre, međutim, anđeo mu je dao duhovnu okrepu, a njegov vjerni pas priskrbljivao mu je kruh, kazao je velečasni Mile Pecić.
Nakon oporavka Rok se vratio u rodni Monpelje, a budući da ga je bolest izmijenila nitko ga nije prepoznao, te je osuđen zbog špijunaže i završio u zatvoru gdje je i umro.
– Godine 1485. posmrtni su mu ostaci dospijeli u Veneciju, odakle se njegov kult širio Europom. Mletački franjevci podižu crku Svetog Roka kao svetište za svečeve relikvije – dodao je velečasni.
Danas nam je život Svetog Roka pomalo čudnovat i neobičan, ali on je ipak ostvario ideal čovječnosti.
– Po Isusovu primjeru živio je za druge više nego za sebe. Odrekao se materijalnog blagostanja, a u tome je tajna njegova uspješnog života. Kad se žrtvujemo i živimo za druge postajemo siromašniji nego bogatiji. To vrijedi za sva vremena i za sve generacije – naglasio je velečasni Pecić.