Članovi Judo kluba Duga Resa, već smo navikli, s brojnih se natjecanja vraćaju s medaljama, a pobjednička postolja gotovo su u pravilu rezervirana za nekog džudaša iz Duge Rese. I to ne samo u muškoj već i u ženskoj konkurenciji, no to je već druga priča. Ova, naša priča, posvećena je dječaku koji bi ovom klubu, svom gradu, a ponajviše svojoj obitelji mogao donijeti još više ponosa. Iako, iskreno rečeno, on to već sad čini u ogromnim količinama.
Mateo je išao u redoviti vrtić, a sada je učenik 4. razreda OŠ "Vladimir Nazor"
Mateova obitelj koju čine mama Anita, tata Miro, sestra Antonela i brat Luka na svog su malog heroja i više nego ponosni. A kako i ne bi, kad je Down-u unatoč, Mateo pohađao redoviti vrtić, sada je učenik 4. razreda Osnovne škole "Vladimir Nazor" u Dugoj Resi, vozi bicikl, igra nogomet, stolni tenis, a posebna ljubav mu je judo.
I upravo zbog toga postao je poznat u sportskim krugovima jer je prvi sportaš s Down sindromom u našoj zemlji koji se ravnopravno nosi i bori s vršnjacima na brojnim judo natjecanjima, a i ne manje bitno, osvaja medalje!
Priča počinje prije 11 godina kad je Mateo stigao na svijet i kad je njegovim roditeljima, odmah po rođenju, rečeno da beba ima Down sindrom. Dodatno, liječnici su rekli i da dječak ima novorođenačku leukemiju. No, hrabri roditelji već s jednomjesečnim Mateom krenuli su na rehabilitaciju, odnosno vježbe kod fizijatra. Mateu su ustanovili i slabiji sluh pa je jedno vrijeme nosio aparatić, a dok je uobičajeno da bebe prohodaju za prvi rođendan, on je malo "zakasnio" i to učinio s dvije godine. No, ništa od toga nije ga spriječilo da postane radost i sreća svojoj obitelji, a sada i velika sportska nada grada na Mrežnici.
Judo je počeo trenirati prije tri godine, a mama kaže kako su mu otad bolja i motorika, a i govor. Primjećuje veću samostalnost kod svog dječaka.
Mama Anita: On je dar, pun je ljubavi
– Downovci su obično spori, tromi, ali on prati Luku, mlađeg brata koji također vježba džudo. On kopira, a tako je i u redovnom vrtiću naučio puno od ostale djece, kaže mama Anita. Biti mama djeteta s Down sindromom nije teško, ma koliko se to možda drugima činilo takvim.
– To je prekrasno. On je dar, pun je ljubavi, imam troje djece, no on pruža najviše ljubavi i topline, najosjećajniji je. Kad sam bolesna brine o meni, nosi čaj, brižljiv je, a i tako jako poslušan. I prije će nakon ručka maknuti tanjur i zdjelicu sa stola nego ovi drugi. Jednostavno je tako naučio. Prošao je puno logopeda, defektologa, fizijatara, pa je nekako i naučen puno raditi. Iako ima faze kad mu se ne da, ali ga to prođe. No, bitno je da je motorički spretan, a rezultati džuda se jako vide. Imam osjećaj da se i govor bitno popravio, uz to da je dodatno očvrsnuo. Downovci su skloni debljanju, kaže mama pa dodaje da djeca s ovim sindromom jako vole "papati", a kad je riječ o kruhu i slatkom, nemaju kontrole. No, uz malo kontrole i roditeljske brige, Mateu to ne predstavlja problem.
Mateo:Kad budem velik osvojit ću prvo mjesto
Tako mu ni džudo ne predstavlja nikakav problem. Mateo nam pomalo stidljivo otkriva da jako voli džudo, a "tu mi je i Luka (brat), a i Ivan. (trener)". Na džudu ima puno prijatelja, a vježbaju "lastavicu". Na naše pitanje boli li ga nakon treninga i natjecanja, Mateo odgovara kratko: – Ne, ne boli me, malo me boli. Plačem se, kaže nam, dok se mama i trener smiju na ovaj odgovor.
Mateo kaže da ima prijateljicu Ivu u školi koja mu je jako dobra. Iva ima dugu kosu. 🙂 Učiteljice su mu Tina i Goga i jako ih pozdravlja preko Radio Mrežnice,dok mu je Luka Gojak jako dobar prijatelj.
-Volim pobijedit, imat’ prvo mjesto, kaže nam dalje, sad već puno opuštenije. Tvrdi i da je bolji od brata Luke, a na treningu u Dugoj Resi najradije se bori s Janom, Ivom i Jakobom. Sve ih može dignuti "preko ramena", ali zna da ne može Lovru jer je on malo teži.
-Volim ići na trening i sve volim i treba slušati trenera, odgovara nam kad ga pitamo što sve treba raditi u džudu. "Kad budem veliki, osvojit ću zlatnu medalju i osvojit ću prvo mjesto i ovako nekog,(pokazuje nam zahvat u džudu), ali nesmi bolit’.
Pitamo ga je li sad nakon ovih nastupa po natjecanjima slavan, a on kao iz topa odgovara: – Da. Paše mi.
Mateo uz sport, odnosno judo, nogomet i stolni tenis, najviše voli – cijepati i slagati drva. To mu je pravi užitak, otkriva nam mama.
Trener Ivan: Mateo je darovit. Bilo bi sjajno da 2015. nastupi u Londonu na Svjetskim igrama
S Mateom vrijedno vježba, pomaže mu i proživljava s njim uspone i padove vjerojatno najvažnija osoba u životu nakon roditelja – trener Ivan Bućan. Mateo je prvo dijete s posebnim potrebama koje Bućan trenira, a baš ga je Mateo "nagnao" da više proučava Downovce i bolje ih upozna.
-Mateo je odličan sportaš, vrijedan, poslušan, odrađuje treninge bez problema, priča trener Bućan dok pomno nadgleda Mateovu borbu s kolegom pa mu svako malo poviče da krene naprijed.
U odnosu trenera i malog sportaša već se na prvu vidi velika ljubav. Koliko god džudaši bili naizgled grubi, Mateo i njegov trener Ivan gaje poseban odnos, pun topline i dragosti. Trener ima razumijevanja za njegove probleme ili "žutu" minutu, a Mateo mu to ulaganje u odnos i razumijevanje, uzvraća na način kako najbolje zna – čistom ljubavlju. Ne malo puta nakon nastupa, Mateo hrli u zagrljaj treneru, a to je prizor na kojeg malo tko ostane ravnodušan.
A vjerojatno na Mateov nastup neće ostati ravnodušni ni svi oni koji 6. prosinca dođu u Dugu Resu, na veliki Memorijalni judo turnir "Boris Vrbetić Bobo" gdje će uz brojne džudaše iz više zemalja, nastupiti i glavni junak ove priče – Mateo Holjevac.
No, ravnodušni na Matea, njegovu želju i talent, valjda neće ostati niti Grad Duga Resa, Karlovačka županija, zatim krovna institucija Hrvatski judo savez i ostali "nadležni".
Trener Bućan vjeruje u ovog malog džudo heroja, a više od svega volio bi da Mateo sljedeće godine ode u London, na Svjetske igre za djecu s Down sindromom gdje bi po prvi puta nastupio kao hrvatski predstavnik u ovom sportu.
– Nadamo se tom odlasku jer Mateo to zaslužuje, no kao i uvijek, prepreka je novac. Za naš odlazak u London, opremu, troškove putovanja na koje bi trebao ići i jedan roditelj, treba oko 15 tisuća kuna. U ovom trenutku Judo klub Duga Resa te novce nema, a nadamo se da će netko prepoznati ovu priču i Mateov trud, kao i mogućnost da prvi puta netko Hrvatsku predstavlja na takvom natjecanju.Pozivamo sve koji mogu da pomognu, da budemo na njega svi ponosni, da je tako jedan sjajan i darovit sportaš iznikao iz male Duge Rese, a da danas – sutra, kad bude mogao ići na Paraolimpijske igre i tu imamo zlatnog paraolimpijca, kaže trener Bućan.
I dok Mateo Holjevac vrijedno trenira tri puta u tjednu u dvorani Srednje škole Duga Resa, dok se bori i osvaja medalje zajedno sa svojim sportskim prijateljima, roditelje čini ponosnima, a svima drugima otvara srca, ova priča daje nam još jednu lekciju u životu. Lekciju iz ljubavi, povjerenja, upornosti, nade, ali i milosti koju je ovaj krasni dječak donio u živote svih koji ga poznaju.