Mea kulpa
Uopće ne razumijem ljude koji krše visoko rangirane Božje zapovjedi i mirno žive s tim. Ljudska potreba za olakšanjem duše stara je koliko je svijeta i vijeka. A ponuda je više nego bogata: ´Oćeš ispovjed kod župnika, ´oćeš novine “Moja tajna, sudbina, priča, ispovjed” itd., ili, jednostavno, priznat negdje javno: ukrao sam ljudi moji, ne znam što mi je bilo, potegao sam (toplo – hladno) oružje na bližnjega svoga i štotijaznam što već … Evo, ja ću iskoristiti ovaj prostor i skrušena srca priznati jedno svoje nedjelo iz rane mladosti. Činim to podlo i smišljeno, kako taj krimen ne bi upotrijebili dušmani, u trenucima kad se politički angažiram i krenem osvajati funkcije i institucije moći i vlasti! Prljavog će rublja biti i bez toga, to me ne brine, jer kurvanjska su to posla …
Dakle, vratimo se zajedno u ´76. godinu prošlog stoljeća … Zimski praznici, snijega nema. Premokro za nogomet, na TV-u samo jedan program i stota repriza reprizine reprize … Činilo nam se da će stvar spasiti dolazak mog bratića iz Zagreba, poznatog po brojnim (uglavnom neizvedivim) idejama. Lov na vrapce i golubove “zračnicom” brzo nam je dosadio. Tumarali smo selom i smišljali kako “ubiti” još dva dana praznika …
Bratić, kasnije vrlo poznat organima gonjenja, spazio je odškrinut prozor na skladištu trgovine “Mješovita roba – prod. br. 2”. “Zadruga”, kako smo svi zvali taj opskrbni centar, bio je smješten, gdje bi, već u “Zadružnom domu kulture”, a taj prozor gledao je prema ponoru obloženom višegodišnjom šikarom, trnjem i dračom … Ni visina zida, ni muka slobodnog penjanja (danas free climbing!), ni mogućnost da nas netko usred bijela dana ne uoči i pozive miliciju … Ja sam, naravno, bio za akciju, ali su mi se tresle ruke i noge dok sam plazio po izbočinama zida do rešetkama osiguranog prozora.
Stigavši na vrh, gurnuo sam svoju, do tada, nevinu ruku prema tuđem dobru! O, oprosti mi, Bože, nisam znao što činim! Plijen je bio cijela jedna kutija žvakaća! To je jedino išlo kroz rešetke. Žvakali smo, valjda, mjesec dana k´o Perave. Žvakaće su bile one jedine tada na tržištu, što su imale oblik cigarete. Kako smo u to doba već i pušili, osjećali smo se kao pravi “rđavi” momci, što je svakom pubertetliji faza koju mora proći.
Danas mogu zamisliti kako bi izgledalo policijsko izvješće tog kaznenog djela: U kasnim poslijepodnevnim satima, dana 13.01., izvršena je teška krađa u trgovini mješovitom robom u mjestu Vukmanić. Provalnik, ili više njih, podesnim alatom odvalili su željeznu rešetku, otvorili prozor na skladištu i otuđili veću količinu guma za žvakanje. Tom prilikom nastala je neutvrđena materijalna šteta koja će se utvrditi inventurom. Temeljem krim obrade, sumnja se, na već policiji otprije poznatu grupu provalnika, koji su na tom području izvršili nekoliko provalnih krađa, počinivši pri tom znatnu materijalnu štetu!
I što sad?
Trgovac Joža tragično je skončao na svom kućnom pragu, u ratnom vihoru ´93., a trgovina je zatvorena. Jedina šansa da vratim ukradeno je PZ Skakavac, koji su tada bili vlasnici brutalno opljačkanog skladišta. Stoga pozivam njihovo računovodstvo da izračunaju štetu. S kamatama, naravno. Jako zateznim! Ako treba, vratit ću dug u žvakaćama ili u novcu. Samo da mi duša bude olakšana i obraz čist.
Evo, već sada mi je puno lakše … Mea kulpa, mea kulpa, mea maxima kulpa, sad mi se smiješi saborska klupa.
Amen.