Knjiga o džungli

I dok svi normalni ljudi ovih dana pate od raznoraznih peludnih alergija, mene muči jedna alergija na biljke. Međutim, to nije sezonska, već stalna, kronična i neizlječiva. Radi se o mojoj uzaludnoj borbi protiv kućnog “cvijeća”! Ovi navodni znakovi nisu tu slučajno. Volim cvijeće koje tako i izgleda. Dakle, ima cvijet, raste, miriše, vene i sve po botaničkom i kućnom redu …

Ali sva ona paprat koju su ljudi, posesivni kakvi već jesu, iščupali iz majčice prirode i presadili u tegle, razrezane bačve od rakije, auto gume i slična nova staništa, e, to me ždere kao čovjeka i potencijalnu biljku. Ta lisnata čudovišta imaju samo jednu korisnu svrhu – da popune prazninu u mašti onoga, najčešće one, koja namješta životni prostor.

– “Zakaj bacat´ novce na kutnu garnituru, kad sav ćošak zakloni ova palma”- mudro će zaključiti čuvarica kućnog buđeta i bez razmišljanja useliti mediteransko drvo u tih pet kvadrata. Svijest o tim uljezima, “tihim otimačima kisika i prostora”, pojačava se u mene iz godine u godinu. Svjestan uzaludnosti svoje borbe, često padam u PBTS – “Post biljni traumatski stres”.

Jednom prigodom, oko tri ujutro, vraćah se s neke svirke, žureći u krevet uhvatiti tih par sati sna … Svjetlo nikad ne palim, put u krevet znam napamet. Kad u podnožju stepenica udarim najprije nogom u nešto, pa me nekakva neman počne škakljati po prsima, leluja otpalo lišće, a iz mraka se nazire sjenka opakog uljeza. Odmah mi je bilo jasno da se još jedan Filadendrosaur uselio u kuću za vrijeme moje odsutnosti … U očaju sam opalio nogom u teglu i odvalio nokat, majku mu ušljivu, ličinke ga izjele do jutra, ako može …
– “Jesi vidio novi cvijet dolje?” – promrmlja kroz san supruga …
– “Da vidio, već smo se i izljubili!”

Jednom prilikom zaputili se u goste rodbini u veliki grad. Znao sam da nešto mora krenuti po zlu već u hodniku, gdje su nas domaćini dočekali obavijeni bršljanima koji su plazili po zidovima, isprekriženi k´o redenici na četničkim prsima. Ja sam, po logici, nagazio na kaktus, a starije dijete je nehotice slomilo granu fikusa. Jebiga, kaj im ja mogu kad su u hodnik “dva sa dva” nakrcali pun “tamić” raslinja …

Ali to je bila tek predigra – nastavak botaničkog horora uslijedio je u dnevnoj sobi, koja je više od polovice prostora bila zakrčena Tarzanovim prirodnim okolišem.
– “Bože mili, kud´ sam zaš´o …” – pomislih jadan. Osjećao sam se kao crnac na godišnjoj skupštini Ku klux klana. Jebeš strah od fobije, ovo je bila fobofobična hiperfobična klopka. Da ne davim dalje, posjet je završio uzaludnim dozivanjem mlađe kćeri koja se zavukla u dubinu raspomamljene paprati i nije znala naći put van. Od straha da s raritetnih biljaka ne isplazi kakva zmija, nije ni glasa pustila … Nakon što sam ja pitao imaju li kartu tog dijela sobe, nastupila je sveopća pretraga zelene oaze delte Niagare sa sretnim i uplakanim završetkom. Ako i moje potomstvo bude patilo od istih ugnjetavača, moji geni kameni nisu krivi!

Pokušao sam pronaći stručno objašnjenje tog neobičnog poremećaja, ali uzalud. Svi me uvjeravaju da sam si sve samo umislio, da fantaziram kao i obično, da serem kvake, itd. … A zašto onda Japanci u svojim uredima nemaju stacionirane mesnolisne nemani, već uzgajaju Bonsai drvca koje mogu ponijeti i na poslovno putovanje, bilo kuda!? E, pa zato što su oni precizno izračunali koliko je jadnoj čistačici potrebno vremena da očisti taj gustiš, stabljike, pokupi otpalo lišće, dezinficira, deratizira i dezinsicira, te prebriše te bespotrebne izrasline. Jen po jen, bogatstvo. Da se mene pita, je´n po je´n fikus i ostala braća letjela bi kroz prozore. Zauvijek. Vratite bilje materi prirodi, a ne davite svoje bližnje unutar četiri zida! Kad me jednog dana strpaju u zatvor, najveća kazna bila bi ćelija s oleanderom. Brzo bih izvršio vješanje gušenjem ili nešto slično.

Prilikom gableca uglavnom samujem, ostalima je još rano za obrok … Sjedim, žvačem i gledam ja u suncobran od lišća i granja. Taj ukras egzistira još iz Kardeljevih vremena, zaključujem po veličini i otpornosti. Da je umjesto njega tu kakva životinjica, bar bi mahala repom, bacio bi mu malo jela, podragao ga, on bi me ispratio lavežom ili mijaukanjem … A biljka šuti i gleda. Tko zna što misli o meni. Možda kani napasti! Ja joj niš´ ne vjerujem.

Krstario sam po kuhinji, uzduž i poprijeko – kao profesor Baltazar, tražeći rješenje … A onda Heureka!!! Sjetio sam se! Znam izlaz iz ove talačke krize … U okolici mog sela, u berecima i cretovima, raste endemska biljka – mesožderka! Angažirati ću profesora Peršina-Mrkvicu, on zna kako izgleda i gdje točno obitava. Biljka mesožderka, a ne kojekakva vegetarijanka bit´ će moj ljubimac, pravit mi društvo za vrijeme gableca … Štoviše, “zameziti” ćemo zajedno! I kad u dućanu kupim 11 dag salame, umjesto dosadašnjih 10, sigurno će me pitati za koga je višak!?
– “To je za moju biljku mesožderku” – ponosno ću objasniti …
– “Dadotu opet ni´ dobro” – zaključit će svatko normalan s normalnom peludnom alergijom …