Sjedi Ćiro navrh slame

Sudjelovati u humanitarnim akcijama veliko je zadovoljstvo i čovjeka čini plemenitijim, boljim. Na trenutak se povuče “ručna kočnica” prebrzog životnog tempa i vlastita sreća izgleda puno bliže. Sreća da možemo pomoći i saznanje da nama takva pomoć nije potrebna.

Nedjeljni susret oldtajmera u organizaciji “Mrežnica classic kluba” i ove je godine odvojio dio prihoda za pomoć bolesnom djetetu, ovaj put bila je to sedmogodišnja Marija Trgovčić koja će narednih godinu dana koristiti terapijsko jahanje u Konjičkom klubu Karlovac. Ta mala humanitarna kap uklopila se u jedan veliki slap koji je potekao cijelom zemljom, uz kulminaciju na “Dinamovom” stadionu.

Akcija prikupljanja novaca namijenjenih udruzi “Krijesnica” – također djeci koja se bore s opakim bolestima, uspješno je okončana, uz spektakularnu utakmicu i svotu koju su građani “Lijepe naše” donirali za ove anđele, čiji roditelji nemaju sredstava koja bi im omogućila kvalitetno liječenje. Uz pohvale za ideju, za realizaciju, iako je to bio još jedan “reallity show”, svima koji su sudjelovali.

Ova akcija pokazala je nekoliko stvari koje su se i otprije znale, ali sada smo sve vidjeli “in flangranti”. Da je Ćiro Blažević šoumen, pajac, čovjek žedan i gladan mikrofona i kamera, zna svaki i površni pratitelj javnog života. Ali da je u stanju toliko ljudi držati u svojoj medijskoj sjeni – to je ipak nova situacija. Zvijezde kojekakvog sjaja, ministri, zastupnici, osvajači olimpijskih medalja, mušićavi i samoljubivi pjevači, svi su oni bespogovorno slušali “Šefa”. A kad bi na treningu zakreštao poput svrake bez sluha ili se dernjao kao Hitler u najboljim danima trećeg Reicha, e to je ipak trebalo “izdurati”! Došlo mi je da snimim taj kričavi tenor, pardon, teror, pa da ga iskoristim u svrhu tjeranja štetnika i nametnika iz vrta! Volio bih vidjeti čvorka koji bi imao volje sletjeti u vinograd, dok se vrti kazeta s “Ćirokrikom” … Bježali bi kljunom bez obzira …

Na samoj utakmici između “Zvijezda” i “Legendi” pokazalo se da je rodonačelnik malo opuštenijeg načina prijenosa utakmica – pokojni Ivo Tomić – ostavio dubok trag i na današnju generaciju sportskih reportera. Čovjek koji je prvi počeo opisivati igrače i situacije u stihovima, koji im je davao duhovite nadimke i koji je svojom dobrodušnošću i neponovljivošću i danas pojam zanimljivosti i neprolaznosti. Ako je Mladen Delić zaorao brazdu s “Ljudi moji, da li je to moguće!”, Ivo Tomić ostavio je za sobom pune vreće dragocjenih izreka i mudrosti.

Živi primjer je nedjeljna revijalna utakmica i Željko Vela, koji nije propustio niti jednom citirati “Velikog učitelja”, spominjući igrače koji su trošili kopačke i krampone u Tomićevo vrijeme. Pa je tako, citiram, i dalje – Zajec Zeko dinamovo med i mlijeko, as tref Deverić Štef – Turopoljski top, Ivan Grozni Katalinić, Zli Vujović … Nedostajalo je “lane s Korane” – Boro Cvetković, Ban Boban itd, itd …

Da je danas Ivo Tomić živ, da ga je mimoišla opaka bolest koja ga je savladala krajem ratne ´91, vjerojatno bi svoje kolege opisao ovako:
– Kad Dušanović Mićo reži i stenje, Ljubičić se na postolje penje!
– Jezik mu brz, blista mu sjajna ćela, čaroban je taj Željko Vela!
– U Kovačevića Brune kose ruse, na njega se mnoge žene bruse!
– Bio Sušec mladi ili stari, i dobru utakmicu brzo pokvari!
– Nikako da se smiri i ode u taj penzić kutić, nesalomljivi Boris Mutić!
– I dalje Milka trepće u boji okicama, dok klizačice lebde u šljokicama!
– Mazan kao mačka, hitar kao zec, braćo i sestre – Jura Ozmec!

Čiča miča, gotova je priča …….