Hard rock aleluja

U još jednom pakleno vrućem vikendu, s još jednim praznikom i s žrtvama u prometu, ali i u zračnom, ja sam imao svojevrsni test izdržljivosti mog polovnog organizma.

I tako, dok je jedan samouki moderni Ikar tragično završio svoj let u Zagrebu, ja sam se uputio u Tounj. A tamo proslava blagdana Sv. Ivana, dan Općine, folkloraši, malo svirke i očekivanje “kralja dijaspore” – Mate Bulića. Odličan tounjski sir, pršut iz Bandićeva zavičaja, ma, uglavnom carstvo kolesterola i temperature na granici probijanja žive iz termometra bile su obilježja tog dana. Dojam da sam u carstvu “gena kamenih” prisnažio je i obližnji kamenolom, od kojeg su se odbijali stihovi “Moj Ivane pobratime mio, jesi l´ skoro na Kupresu bio …”

A onda je zasjala munja iznad Tounja. Gori gora, Mate zbori, a narod mu u zboru odgovori … I tako do pola tri ujutro. Svi sve stihove znaju i ne posustaju. Od svih napora i duranja šijavice i ostalih, meni nepoznatih, stanja ekstaze od stiha “Da Bog da se i ti udala, ne za mene već za drugogaaaaaa”, po okončanju ovog izleta, osjećao sam se kao da me upravo obradila drobilica za kamen, smještena sto metara od pozornice …

Sitno udrobljen, sjetih se riječi druga Tita izrečenih na Tjentištu: “Prije će puknuti ove stijene nego se raskinuti bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti.” E moj Joža, stijene su još tamo, samo se narod u međuvremenu malo zaigrao … Ja odgovorno tvrdim: Prije će se raspasti stijene na Kleku, nego će narodnjaci prestati mlatiti lovu ovom muzikom koja sada vlada. Volio bih da me budućnost demantira, kao i Tita. Budete mi javili na onaj svijet kako se drži moje proročanstvo!

I tako, sutradan, po još višoj temperaturi, privelo me u Ozalj, na finale njihovih sportskih igara. Na obližnjoj ljekarni – termometar. Piše 42°C na suncu. Hlada niotkud, a ja s mikrofonom kao gonič deva u Sahari. Još uvijek se boreći s ostacima pršuta i sira, negdje duboko među leukocitima, ubijalo me sunce, dok je ekipa vukla štrik, lagano nas šamarajući mirisima ispod pazuha i šire … Potrajalo je to od 4 popodne pa skoro do ponoći.

Sjetio sam se svih viceva o pustinjama, fatamorgani, vodi i ostalim tekućinama … Ali ne možeš ti samo tako u Ozlju dobiti vode. Kao da smo u El Fatah Ozaljambadu …
– Jebala te voda, spij si jednega pol-pol! – odgovor je na sve moje vapaje za tekućinom, pa sam, da baš ne ispadnem papak, kriomioce odjurio u WC obližnjeg lokala i napio se vode iz pipe. Kao nekad za vrijeme odmora u školi. Baš me zanima što bi pokazao “holter” (izdajnik srca), da sam ga imao prikopčanih u tih 24 sata znoja i upornoga boja s vrućinom i naporima svake vrste.

Kad malo bolje razmislim, nemam se ja što žaliti. I momak koji radi na “baušteli” po suncu, vjetru, kiši, pjeva i zajebava se za ne baš velike novce. I stalno je u opasnosti da padne sa skele. Meni prijeti opasnost da padnem s pozornice. Možda se raja ne bi razmaknula, kao kad je Seve poletjela u nepoznato …