Timbeeeeeeer!!!

Odebljalih prstiju, bolnih bicepsa, tricepsa i kvadricepsa, pišem ovaj (o)blog, koji bi vam trebao dočarati kako provesti tjedan dana godišnjeg odmora kod kuće.

Poučen lošim iskustvom tek minule zime, kad smo u lipnju trošili ostatke ostataka loživog drva, odlučio sam da se takvo što više ne smije ponoviti, pa se zaputih u šumu obaviti praiskonski zadatak – navući drva u pećinu i mirno čekati i najsuroviju zimu. I tako, umjesto kompjutera, olovke, gitare, u ruke uzeh malo grublje, deblje i teže alatke. Za pilates – motorna pila “Stihl 038”, za fitness – sjekira obična. Za body building – sjekira XXL, tzv. “makara” – to je ona pod kojom pucaju i najtvrdokornije mrlje, odnosno panjevi, i to je to. A je to.

Srušivši tucet stabala bukve i hrasta, starih oko pedesetak godina (to se, draga djeco, utvrđuje brojanjem godova), krenuli smo u završne operacije “drvene ofenzive” – rezanje na kratko, utovar i transport drvalja u dvorište. O, kako to jednostavno izgleda kada to obave profi šumari, a kamion s kiperom istovari metrice ili klade … Ali, kad se to svojeručno radi, pogotovo ovakvi glumci poput mene, onda se o vatrici u kaminu ima drugačije mišljenje. Poput Zagora, duha sa sjekirom, udarao sam udarnički, cijepajući atome na “paramparčad”.

A onda je zapičilo sunce. Znoj se slijevao niz lice, niz leđa u gaće, ulazio u oči, voda se pila na hektolitre … Shvatile su muhe da sam laka meta i ubrzo su krenule u napad. Sve ostale, pametne šumske životinje, klonile su se tog dijela njihova staništa, čekajući da prestane masakr motornom pilom po stablima. Jedino su snage šumskog zrakoplovstva pružale otpor, štoviše, napadajući u rojevima i samostalno. Najprije su napale one sitne, dosadne, gotovo nečujne. Kad one zariju rilo, jako peče, a teško se neutraliziraju. Iza njih slijede leteći bombarderi B-52. To su one muvetine koje su nekad grizle stoku. Stočni fond je prepolovljen, pa sam im ja došao kao “Švedski stol”. Da me je netko snimao skrivenom kamerom, vjerojatno bi pomislio – ovaj je skrenuo. Mlatio sam sjekirom, pokušavao ubiti muhe na leđima, šamarao se, tresao glavom, nogama … jao!

Taman sam se oslobodio kolonije mrava, kojima smo uništili topli dom u jednom panju, potegao gutljaj tople “Jamničke”, kad zazvoni mobitel. Ta se sprava u šumu nosi za “ne daj Bože”.
– Alo …
– E, Dadić, Miki je …
– Reci Miki …
– Evo, baš slušamo “Mrežnicu”, kako se zove ova pjesma kaj je malo prije svirala? Radi se o okladi …
– Zove se “Drvosječa da sam ja” …
– Ma ne, ona strana, na engleskom …
– If I be carpenter, you will be lady …
– E, jebi se, od tebe nikakve koristi …