Poklon vožnja

U sitne sate, prvog dana u tjednu, završila je ovogodišnja “pivijada”. Popilo se posljednje pivo, podrignulo, popišalo uz drvo, pa doma. Za koji sat počinje nova školska godina, koja sa sobom, drugovi, donosi i nove zadatke. Koliko je kome bilo dobro, ovisilo je samo o tome koliko ste od svega očekivali i koliko ste love imali na raspolaganju. I gotovo. Kol´ko para, tol´ko muzike. Sve drugo su priče, tek tako da se komentira ono o čemu svi pričaju.

Treći čimbenik bio je neizbježni “Luna park”. Ako je išta nagrđivalo opći dojam, to je taj skup zabavne ropotarije i “andrlja”, koje gazdama parka proizvode “jebačku” lovu. Dan-dva uoči povratka u školske klupe, djeca su mogla ponoviti malo nepatvorenog književnog hrvatskog jezika. Iz razglasa je danima tutnjalo:
– ´Ajmo curke, ´ajmo dečaci, ´ajmo Miki, ne grickaj kikiriki, već u renđer uskači!
– Nemoj da ne mrdaš, nemoj da se vrdaš, poleti, odleti, za 15 kuna samo …
– Ima još jedno mesto, vozimo se često, ´ajde nemoj da kočiš, bolje da skočiš …
I tako bez prestanka. Padeži se posvađali, lične zamjenice postale dvolične … Predlažem da se, prilikom dogovora s “lunaparkašima”, održi i malo ispitivanje baratanja jezikom, nama materinjem, a njima očito s izborne nastave!

Moja djevojčica isprobala je sve sprave i sva vozila, uključujući famozni “vlak smrti”. Kao prvaščiću, kojemu se od sada igre reduciraju u korist nastave i zadaća, nisam imao srca uskratiti joj veselje i igru. Sretna djeca najveća su sreća za roditelje, to svi znamo. Mojoj sreći na rep nisu stale bezobrazno visoke cijene usluga vožnji i letova, već kratkoća zabave zaigranoj djeci.

Primjer – karting: 2,5 minute (slovima: dvije minute i trideset sekundi vožnje) u smrdljivom, vjerojatno nikad očišćenom prometalu, stoji 20 kuna. U manjim autićima, gdje vas udaraju i sudaraju tko stigne, ista minutaža za 15 kuna. Ako vam je malo, a malo je, pa se okrenete još jednom, računica je poražavajuća. Autobusna karta do Zagreba košta 32 kune! Za istu lovu vrti vam se u glavi, a dijete bi još.

´Ajde dobro, nije Beg cicija, pa odosmo do željezničkih uzbuđenja. Vlak smrti, draga nacijo! Kako to dobro zvuči … ´Ajde, preživjeli smo i dvije vožnje u tom izazivaču mučnine. Za 40 kuna, vlakom, isto nagibnim, može se do Zagreba i natrag, a ostane još i za sendvič! Ali kakva je to računica, fosilu jedan nemaštoviti, govorim sam sebi i uputim dijete na tzv. hobotnicu. Tu doživljaj traje još kraće. Minutu i petnaest sekundi mali piloti upravljaju helikopterom, pa ateriranje. Joooš tata, joooš. ´Ajde, što ću. Ode i lova predviđena za pernicu, šiljarke, trokut …

I tako do potpune dekintacije. Samo lova, samo keš. Kartice ne primaju, na veresiju ne daju. Plati pa klati. Po prvi puta u životu poželio sam da sam nekakav inspektor. Srećom, i tome je došao kraj. Odlazi cirkus iz našeg malog grada. A meni se po glavi mota jedan priglupi vic, koji ima veze s gore napisanom jadikovkom. Veli ´vako:
Na blagdan Velike Gospe, idu baka i deda na proštenje na Kamensko. Negdje između Mekušja i Kupe, iznenada doletje na travu djevojka, svezana u lance! Tup! Padne ona na travu i ostade ležati bez svijesti. Djed i baka priskočiše u pomoć, dozivajući curu k svijesti, polijevajući je vodom … I probudi se ona, ali ničeg se ne sjeća …
– Otkud si ti, zlato, doletjela ovamo, sva u lancima? – zabrinuto pita baka.
– Ne znam – promuca ona – ničega se ne sjećam …
– Kako se zoveš?
– Ma, ne znam, boli me glava jako …
– A, čega se zadnjeg sjećaš jadnice? – pokušava deda još jednom.
– E, mislim da znam – promrmlja djevojka, skidajući lance sa sebe.
– ´Ajde, reci …
– Pa, čula sam samo: Idemo, idemo! Još malo pa gotova poklon vožnja!!

Leti, uživaj, živi bili na ovoj ringišpili!!!