Beer or not to beer
Još jedna pivijada je stavljena u ladicu povijesti, pa je vrijeme da i ja završim ovu trilogiju o događajima koji su bitno utjecali na naše raspoloženje, probavu, zdravstveno stanje, a posebice na mokraćne kanale, debela, tanka i slijepa crijeva.
Pita me jedan komunalac, znam li zašto su ove godine šatori i popratna oprema razmontirani u rekordnom roku, bez poslovičnog rastezanja i dangubljenja po okolnim birtijama …
– Nemam pojma- sliježem ramenima …
– E, pa zato što je tako jako zaudaralo po pišaki, da su oni osjetljivijeg nosa tražili “gas maske” dok razmontiravaju šatore … E, da …
ŠRC Korana opet je deset dana bio poprište neravnopravne borbe čovjeka i tekućine, koja bi s vremena na vrijeme van. Prostor od rijeke Korane do stadiona prima dnevno više od deset tisuća što radnika, gradonačelnika, ministara, sitnih lopova i tko zna kakovih putnika namjernika. Na cijelom prostoru postoji jedan stacionirani WC, za korištenje kojega morate platiti (ne znam koliko, cure me uvijek puste bez kuna) i nekoliko kemijskih kutija u koje je uputno ući samo ako više ne možete držati vodu i krupniji otpad ili ako je dan pa vam je neugodno obaviti neminovno pred širokim auditorijem šetača među kojima ima i male djece, pa vas kakav revnosni dječji pravobranitelj može optužiti, tko zna za što sve ne.
Dakle, piša vam se, WC je daleko, kuna nemate jer jedete i pijete na račun firme ili kanite platiti bilo čime, posegnuli ste za veresijom, a rijetki su oni koje gazda lokala časti. Upitite se prema žbunju i šipražju koje je jedno od prirodnih skloništa i uz uzdah olakšanja izbacujete svoj pivom obogaćeni urin, koji ima po travu djelovanje kao i osiromašeni uran. Lakše je, uuuhhh, ´ajmo opet ispočetka u punjenje želuca i mjehura … Sve je to lijepo, ali na običnog muškog pišulinca vrebaju raznovrsne zamke … Tako sam vidio jednog uglednog dužnosnika kako je pri povratku iz istakanja na potpetici svoje cipele marke Kraš (KIO) u šator ponio rozi papirić s smeđim ornamentima, prilijepljen onime što se papirićem obrisalo. Taj fekalni modni detalj postao je predmet opće sprdnje njegovih kolega, a miris koji je širio prozvan je novim japanskim hit mirisom – “go van ce”!
Osim čistača WC-a na ŠRC-u, od posljedica nužde najviše pati jedan hrast koji začudo još uvijek raste odmah iza Pivovarinog šatora. Mi svakodnevni tamo prozvali smo ga hrast pišnjak, jer nam to najviše liči na lužnjak, a razlog leži u idealnoj građi te tvrde biljke. Naime, taj hrast ima grane obješene gotovo do tla, pa je idealan open air WC, što svi koriste čim se spusti prvi mrak. Bilo bi dobro kad bi kakav botaničar ispitao posljedice desetodnevnog zalivanja hrasta i 355 dana koliko hrast ima svoj mir.
Još samo za kraj, prije nego što povučem vodu u ovom (o)blogu, savjet svima koji će nagodinu na pivijadu. S vježbom izdržljivosti mjehura počnite odmah nekako s proljeća jer samo najspremniji mogu izdržati tu neravnopravnu borbu čovjeka i tekućine. Piš pauza.