Eđukejšn

Ne znam zašto, ali kad se spomene riječ obrazovanje, meni u glavi zazvoni pjesma “Another brick in the wall” Pink Floyda. Pogotovo onaj dio pjesme koji pjeva dječji zbor, na spotu skučen u ugao nekakve derutne škole:
We don´t need no education
we dont´t need no such control …
hey, teacher, leave us kids alone”!
etc., itd..

Odzvanjala mi je ta pjesma i na roditeljskom sastanku, na kojemu sam saznao da mi prvoškolka pohađa nastavu po najnovijoj umotvorini sijedih i uglavnom ćelavih glava (osim ministrove), koju su nazvali HNOS – Hrvatski nacionalni obrazovni standard. Ukratko – rasterećenje dječih mozgova, manje sati hrvatskog jezika i matematike, puno igre, nastave u prirodi i ostalih kozmetičkih zahvata, koje cijelo ljeto tumače učiteljima i nastavnicima na brojnim seminarima. Imam dojam da njima HNOS već ide na nos van, a da od toga ne bu baš nekakvog napretka i lakšeg puta do znanja.

Jeste li kada probali podići torbu đaka prvašića?
Ne činite to na prazan želudac ili umorni! Pa to je napor za popizdit´. Ne bi me začudilo da netko poduzetan, uoči iduće školske godine, ne objavi reklamu slijedećeg sadržaja:
Fitness centar “Mišićna masa” uspješno priprema vaše školarce za nove napore!
Vježbe leđnih mišića s original torbama!
Kako do snažnih trbušnih mišića i snažnih ruku za nekoliko tjedana, saznajte pozivom na ….
Naš je slogan: “Vježbe bez granica i međa – sve za jaka i izdržljiva đačka leđa! -Specijalan popust za odlikaše i djecu branitelja!

Mi, djeca s kolodvora stričeka Šuvara, znamo da je to još jedna od bezbrojnih reformi, koja će popuniti nečije džepove, a đaci će i dalje tegliti po pet (!)udžbenika iz matematike u prvom razredu. Plus bilježnica i sve što ide uz to. E, da je meni bilo ići u školu po HNOS-u …

Evo kako sam ja u trećem razredu dobio po (h)nosu:
Učitelj Janko bio je dosta tankih živaca i brze ruke pa su odgojne mjere bile dosta brze i učinkovite. Redovito su zvonile pljuske, potezanje za “ušesa”, potezanje za čuperke kose, itd. Govorili su nam da se ništa ne bunimo, jer je njegov prethodnik neposlušne mlatio drvenim metrom i povećim ravnalom! Jednom sam bio kažnjen ostankom u “reštu” – to je bilo pisanje nečega, po kazni, kad svi već odu doma. Ja sam smatrao da nisam zaslužio takvu kaznu, tim više što sam bio zaista miran i nisam pravio pizdarije gotovo nikad. Dodatni razlog moje nervoze bila je utakmica Jugoslavija – Grčka koja je taman počinjala, uz izravni TV prijenos … Našvrljao sam zadatak i zvao učitelja, koji je stanovao u sklopu škole. Tko zna u čemu sam ga prekinuo pa se on nervozno bacio na pregled zadatka i sve iskrižao.
– Sad napiši još i ovo – pokaže on na novi zadatak.
– E, neću – pružim ja otpor …
– Nećeš!? E, hoćeš! – reče on i potegne mi šamar točno po (h)nosu!
Suze potekoše, guste i slane. On se vrati u stan, a ja kao u učionicu. I ništa, probam ja dezertirati kroz vrata, a ona zaključana. Vratim se u učionicu, otvorim prozor i hop. Skočim bez uganuća ičega i pojurim nizbrdo … Bajević i Vladić taman su zabili za 1:0!

Tek sam stigao kući, a u dvorište je dojurio učitelj u “Fići”. Tata je toga dana bio nešto živčan pa mu je novonastala situacija taman legla da se malo ispuše … Učitelj odmah s vrata krene u verbalni napad, mene bezobraznog dezertera koji bježi iz “rešta”, a usput vičući kako ništa ne znam i da me treba malo “zašerafiti”, jer ne gine mi padanje godine!
– Ali, tata, on je mene tukao, još mi je nos krvav – pokazao sam ja posljedice njegove teške ruke na mom (h)nosu.
E, tu je tata pobjesnio. Sav jad i živčanost odlučio je iskaliti na čovjeku koji tuče njegovog sina … Taman je ščepao “uču” za prsa, svojom ogromnom stolarskom ručetinom, kad skočiše svi ukućani … Mama je vikala na tatu, baka na učitelja, mene i tatu, a deda se postavio kao “tampon” zona, nešto kao “plavi šljemovi” i spriječio tehnički nokaut, koji je prijetio prosvjetnom djelatniku. Nakon nekoliko minuta, krizna se situacija smirila, “Fićo” je odjezdio iz dvorišta, a u kući svi su vikali na sve. Ja, najveći krivac, mudro sam šutio, da me još kakva odgojna mjera ne dohvati po glavi ili leđima.

Uglavnom, od tada više nisam dobio niti jedan šamar, štoviše, danas se “učo” i ja do sita napričamo o svemu i svačemu. Ne smijem niti zamisliti da se takva situacija dogodi danas. Svi bi imali posla. I Pučki pravobranitelj i Dječja pravobraniteljica, Udruge za promicanje mira i dijaloga, Udruge za zaštitu rijetkih ptica, par odvjetnika, svi dnevni listovi, Modra lasta, Europska komisija za nadzor pregovora o školstvu, Bolonjski procesuatori itd. Ovako je sve ostalo u mom sjećanju. Lijepom, naravno. Valja se što ranije naučiti da će te život često opaliti po (h)nosu.