Kad starci prolupaju…
Tko nas, bre, zavadi, majku mu…
Rečenica je to koju smo bezbroj puta čuli, sprdali se s njom i upotrebljavali kako nam se htjelo. A ona se uporno vraća, da nam se od nje već povraća. Taman se Mesić i kolega mu iz komšiluka izvine i ispričaju, granica na Bajakovu postane most koji veže, a ne crta koja razdvaja, Todorić kupi par trgovačkih lanaca, Žiliću više “Armada” ne tepa “mater četničku”, čak će taj riječki golman dobiti i Domovnicu… pa pomislismo da je ta normalizacija već normalna stvar, kad, eto, opet parade i preseravanja. Dobro je da se radi o miru i nastojanjima da se opet ne razgovara granatama i bajunetama, ali ovo forsiranje nekakvih pomirenja, opraštanja, toliko je neprobavljivo, da mi se povremene tučnjave “BBB” i ” Delija” čine kao logičan nastavak nacionalističkih ataka drugim sredstvima.
Na ovaj obračun s “mekom stolicom”, koja nas je zapljusnula ovih dana, ponukao me razgovor video vezom Borisa i Bate na Novoj TV. I što reći? Kakav rat, takav i mir. Tko nas, bre, zavadi, đava ga odnija… Škripa starih kostiju, patetika, velike riječi, neizbježno pomirenje. Kakav Dayton, Oluje, Karađorđeva. Sad je gotovo, jednom zauvijek. Sada kad su se glumci pomirili, znači da je scenarist umoran, a redatelj bez inspiracije. Uostalom, tko je uopće rekao da je rata i bilo. To su bila tek mnogobrojna kršenja primirja i incidenti na nivou tučnjave na seoskoj zabavi ili vašaru. Jeste da je malo potrajalo, ali što ćeš kad nas je krenulo…
Onoga trenutka kada se starčad sastane i kad zabljesne tisuću bliceva i zazuje kamere, na ekranima će moći početi teći odjavna špica s imenima aktera ove sapunice u britansko-američko-rusko-francusko-njemačkoj koprodukciji. Dok se ekranom redaju imena, splet pjesama dodatno će pojačati važnost trenutka. Mix pjesama: “Stop the war in Croatia”, “Bože pravde”, “Bojna Čavoglave”, “Marš na drinu”, “E, moj druže beogradski”, “Lekar, pekar, apotekar”, ima da izmami suze na latinično i ćirilićno oko, a noge će kolce same da pletu! The end.
Bata, Boris i baypas zagrljeni, pomireni. Odnekud u zadnji kadar, ono kao kad Šemso reklamira telefone, utrčava Štefica Cvek! Na čuđenje liječnika i sveg auditorija, svježe operirani “Bata životinja” podiže se na krevetu, odgurne plahtu i poruči Štefici Cvek u raljama života:
– E, sad ću da te karam dva sata u cugu! Takvi smo mi Srbi!
– Ajde, novinari van, neću pulitiku u moju butigu! – poviče Boris i pridruži se prijatelju u akciji…