Ground zero
Osim razumljivog umora, koji je prouzročilo još jedno martinjsko “orcanje”, po šumama & gorama, restoranima, domovima umirovljenika, kletima, bespućima Korduna, Like, Gorskog kotara, malo me mori još jedna sitnica… Naime, kaj se dotikavle preventivno represivnih akcija momaka u plavom, fluorescentnom i inom izdanju, istina Bog i bormeš jasno najavljenih, malo me boli taj atak na roze dozvole, koji je proveden proteklih dana.
Meni, kao najčešćem tumaču te složene uloge Sv. Martina, ljudi se dolaze tužiti i zovu me i kukaju, kao Pučkom pravobranitelju ili nekoj sličnoj ustanovi, koje i inače djeluje poput Svete vodice – nit´ pomaže, nit´ škodi… Kuka narod, zapomaže, vuku veze, pišu molbe i žalbe, ali – uzalud vam trud svirači dregera. Kome otelo – otelo. Kadija te tuži, kadija (prekršajni sudac) te sudi.
Ali, ´ajmo malo pa pravo, da ne ispadne da sad branim sebe ili bilo koga drugoga, koji u te dane mora kušati bar čašu “ploda trsa i rada ruku čovječjih”, nije to baš nekakav veliki uspjeh u očuvanju života i lima. Kao prvo, Martinje je blagdan koji je mnogima prvi pravi izlazak na bilo kakvu feštu još od Dana piva. Ugostiteljima je to predznak kako koncipirati predblagdanske fešte i doček Nove godine. Zna se da na takve fešte u pravilu idu parovi, društva koja nisu svakog petka i subote “nabombonirani & napušeni” u nekoj zadimljenoj prčvarnici i da već imaju mjeru i baždareni su na onoliko čaša koliko ne remeti psihofizičkolokomotorne funkcije organizma. U prijevodu – dođu doma veseli i navale na “posal” – zna se koji…
E, jebiga. Onda se ispod “Roganca” napravi “čeka”, pa 200 ljudi puše, a ostali, kojima je javljeno da je počela hajka, čekaju jutro da mogu lagano doma, jer lov je oko 4 ujutro bio gotov. Divljač odstreljena, očistimo puške pa u stanicu sredit´ statistiku. Da, statistiku. Martinje se pretvorilo u popravljanje statističkih podataka. Nitko u nedjelju i ponedjeljak u medijima nije spomenuo dobre provode, kvalitetnu kapljicu, raskoš programa i kvalitetu ugostiteljskih usluga, već samo brojke. Jebote, kao da je srušen rekod Sergeja Bubke u skoku u vis s motkom. Samo frcaju brojke – 3,45 promila, 2,86, vozačica napuhala rekordnih… E, pun mi vas je dreger, drugovi. A sigurno nitko od vaših žrtava, koji su položili vozačke na oltar domovine, neće uzeti šmajser, kao ona bena u Okučanima, niti će voziti trke po kvartu. Cilj je dom, slatki dom i posebnost jutra nakon dobrog provoda. To znači da ste direktno utjecali i na demografsku obnovu! Jer kad se vaša “svjetleća kuhača” digne, pa kazna još stigne, doma se ne diže više…
Uostalom, kakva je to svetkovina kušanja vina, ako ga ne smiješ kušati ni kapi? Kako ja da krstim mošt na nekoliko mjesta, a da ne kušam ono što pretvaram u vino!? Kako je krenulo, patrole će sačekavati i prave župnike, odmah nakon mise – pa puši pope. Župnik moje župe nedjeljom služi tri Svete mise, a od crkve “A” do krajnje točke vozi se oko 40-50 km. I što kad gucne piće duhovno? Ništa. Kupi si konja, velečasni. Kaj će ti taj terenac s 250 konja, malo krijeposti i skromnosti, pomislit će Vlast, i izvaditi “lizalicu” velečasnom pod nos.
Sve je meni jasno. I da se to mora, da je zlo na cestama preveliko, da naš čovjek ne prestaje s glupostima dok ga ne opališ po džepu i ponosu… Ali, ipak, moglo se to i drugačije. Nakon vinske svetkovine tražiti “nula-nula” je kao tražiti djevice u kupleraju i pedofile u staračkom domu! Nakon što su potpuno trijezni teroristi WTC tornjeve pretvorili u “Ground zero”, kod nas je, eto, terorist onaj koji nije u sistemu nulovanja. A dam se kladiti u kapu Svetoga Martina da naredne godine neće biti akcije ovakvih razmjera! Zašto sam tako siguran? Zato što su u studenome parlamentarni izbori. A svaki glas, kao i svaka vozačka su dragocjeni. A tko će normalan i trijezan dati glas onome tko ga tjera pješice na izbore!?
Čuvajte nas, pazite nas… i, ako već morate, pišite da smo pili pivo. Chardonnay je prekomplicirano.