Bizarijada

Valjda se to tako pogodi, da u dan-dva pročitam i čujem više gluposti nego za cijelu školsku godinu u Pervanovoj “Večernjoj školi”! A baš je “rodilo” ovih dana. Naša “Bubalica” subotom potrajala bi par sati da u nju stanu sve izjave i (ne)djela što ih je papir zabilježio i razni eteri priopćili…

Počelo je s hodajućom enciklopedijom u liku onog gosparskog djevojčurka koji ispaljuje neznanje bez imalo nelagode. Tanja pojma nema što je to PDV, tvrdi da brusnice pomažu kod upale urina, da ne zna gdje su ta sela Vinkovci i Vukovar, da nije čula za “safe sex”, da se ne može sjetiti da li je maturirala ili možda nije, a ako je, nema pojma koji je to bio smjer… itd, itd. Znanje se ponekad može odglumiti, na kratke staze, ali ovo je surova stvarnost. U BB kući smo saznali i najnovije prinove u redovima padeža: Ja, ti, on, ona, mi, vi oni, ono. Izvalila je to brucošica iz Rijeke, poučivši Jameisy malo fiumanske gramatike.

Dva veseljaka, uz pomoć krampa i kamioneta, kraj Zagreba razvalila su bankomat. Tko bi se patio sa snimanjem Pin-ova, kad se ta “kištra” može razvaliti uz pomoć pajsera i sajle. Samo jedna sitnica poremetila im je naum da postanu dioničari “Ine”. Naime, u tom svježe ukradenom kamiončiću bilo je jako malo goriva pa je ubrzo “krepao”… Da je goriva bilo još par litara, lijepo bi otvorili bankomat i pošteno platili za “Inine” dionice. Bi, sto posto. Časna lopovska.

Što je došlo noćnom čuvaru u muzeju voštanih figura Mademe Tussauds, da ide gristi voštanu dojku Kyllie Minogue, to samo on zna. Zagrizao “čovo” tako jako da je cica popustila i odlomila se. A prava Kyllie se jedva othrvala raku dojke! I sad se pojavio taj ljudski tumor pa opet grize. Isti “grizli”, navodno je, prije nekog vremena, iz voleja opalio figuru bivšeg engleskog izbornika Svena Gorana Erikssona. Udri jače, manijače, figure mogu štošta otrpjeti…

Ipak je šampion gluposti i besmislenosti “staklar” iz Virovitice. Za odmazdu mrskoj mu državi Izraelu, koja se drznula njega, strateški važnu facu, deportirati, jer je imao krivotvorene dokumente, latio se posla u noćnoj smjeni. Provalio tako Alen u bečku židovsku školu – i udri. Porazbijao je vrijedno, kako to naši gasterbajteri i inače čine, sve prozore na toj trokatnici, poravnao malo ormariće, obavio nuždu pa rasturio i sanitarni čvor. Njegove rukotvorine prekunula je policija, kojima se predstavio kao – Adolf Hitler! Taj se dan baš tako nekako osjećao, kao “Hićo”!

Mene je taj čin podsjetio na vic, šalu o čovjeku koji je dospio u ludnicu zbog toga što je od malih nogu, uporno praćkom razbijao prozore po susjedstvu. Priča kaže da su ga nakon nekog vremena pitali – što bi učinio da izađe iz ludnice?
– Napravio bih praćku i polupao sve prozore! Najprije na ludnici, pa redom…
Kako tretman nije davao rezultata, vratili su ga u sobu na daljnji tretman. Opet, nakon nekog vremena, zbog dobrog vladanja i vidnog napretka u rehabilitaciji, komisija ga pozove na razgovor. I ovaj put postavljeno mu je isto pitanje… I on počne mirnim glasom:
– Najprije bih se vratio doma, zbrinuo roditelje, pronašao bih posao i…
– I?
– I onda bih kupio kakav auto, malo se provodio, pokušao naći djevojku za budući život…
– I?
– Pa, oženio bih se, dobili bi djecu, uživali u toplini doma i graji sitne dječice…
– Onda?
– Onda, kad bi dječica porasla, sam bi im izrađivao igračke… Tako je i meni moj otac pokazivao igre…

Komisija se ponadala da je ova priča putokaz k ozdravljenju pacijenta.
– I, pitanje za kraj. Kakve bi to igračke napravio?
– Napravio bih im praćke pa bi svi skupa porazbijali sve prozore u gradu! He, he! Super, zar ne!?