Stota
Da sam u ovih 15 mjeseci sto puta uzeo u ruku kefu i kantu boje, mogao sam obojiti tisuće kvadrata zidova. Da sam sadio voćke, već bih bio plantažer. Da sam krenuo provaljivati u kladionice, već bih sigurno odmarao u Lepoglavi ili Lipovici. Umjesto svega ponuđenoga, ja sam sjedao za tipkovnicu i pisao (o)bloge. I tako, evo danas, stoti put! Brojkama – 100.
A nije to mala zajebancija, vjerujte mi. Časna konobarska, pionirska i voditeljska riječ! Već bi se iz te hrpice obloščića mogla izroditi i kakva knjižica. Ono, prvih sto… Mislite da bi to bilo previše od jednog priučenog škrabala Možda… Ali, ako su knjige napisale, ili “napisale”, književnice poput Lane Pavić, Nives Celzijus, Paole Valić…!? Ima još pisaca tog kalibra, ne mogu se sjetiti svih, ipak još nisu obavezna lektira… Dakle, dragi izdavači, obogatimo se zajedno! Smatrajte da su predpristipni pregovori otvoreni. Ne bojte se, ja sam skroman momak, dogovorit ćemo se brzo, na obostrano zadovoljstvo.
Ustvari, ja sam htio pisati u ovom svečanom, jubilarnom (o)blogu, o nadimcima koji su mi bili prišivani u ovih četrdeset i nešto godina života, rada i djelovanja. Ponukao me ovaj posljednji, koji su mi prilijepili nakon objave da je moja kratka priča osvojila (Pulitzerovu) nagradu Književnog kruga. Dođem ja u “Fokus” na kavu, a sa šanka zagrmi pozdrav:
– Dobro jutro, gospodine Hemingway! Kako ste? Što ćete popit´, gospo´n Hemingway…
Eto mi ga na. Sad moram pustit bradu, počet´ pušit´ lulu i tako dalje…
A sve je počelo s prvim crtanim romanima, u kojima su svi glavni junaci imali obješen dvogled oko vrata i važno promatrali kretanje neprijatelja. Pisalo je da bulje kroz durbin, a ja sam to čitao “durmir”. Tako je od križanca durbina, Durmitora i Damira, nastao moj prvi nadimak – “Durmir”.
Ubrzo sam postao – “Pizdra”. Na TV-u se prikazivao, jel´ češki ili poljski serijal, o slavenskom Robin Hudu – Janošiku. Taj visoki, plavokosi “Pemac” tukao se s vlastelom i štitio slabe i nemoćne. S njim u ekipi bio je, uz ostale, i smotani i nespretni Pizdra pa su odrasli momci redom u igri bili Janošik, a mi mali pizdeki – Pizdre.
Onda dugo ništa pa – Mirza. Taj mi je nadimak prišio profesor iz povijesti u srednjoj školi. Nakon mutiranja, odjednom mi je glas postao taman i dubok. Profesor me “digao” na prvom jutarnjem satu, pitao nešto… A ja sam mumljao i petljao, jedva razgovijetno, pa je on izjavio da zvučim kao “Mirzino jato”! Sjećate se hita “Apsolutno tvoj”, koji su pjevale neke dvije “trčke” i operni bas Mirza…
U JNA sam bio toliko neprimjetan da mi nisu zapamtili ni ime, a kamoli da mi dodijele kakav čin ili nadimak… Zato sam u prvim studentskim danima zaradio novi… Doma sam postao predsjednik Omladinske organizacije pa su me kolege purgeri zvali ” Jungent”, jer je ta funkcija njih asocirala na “Hitler jungend” organizaciju! Ja se malo pohvalio, a oni meni tako…
Kad sam, paralelno s predavanjima, počeo raditi u kafiću na Bukovačkoj, u Maksimiru, podočnjaci su mi bivali sve veći, a izgledao sam kao glavni junak Stavrosove pjesme “Umoran”. Od milja su me prozvali “Jutarnja rosa”. Uvijek svjež i poletan (bar na jeziku)!
Kad se zaratilo, zadužio sam sredstvo veze “Rup -12”. Sami smo si morali izmisliti kodna imena pa sam ja kao veliki fan “Led Zeppelina”, logično, bio “Zeppelin”. Tako su me zvali i ostali, a mojoj sreći i ponosu nigdje kraja… Vjerujem da bi Page i Plant bili zadovoljni što se tamo, u nekoj balkanskoj pripizdini zahvaćenoj ratom, netko prozvao njihovim životnim djelom.
Prođe rat, zaboravi se nadimak, ali uskrsnu ubrzo jedan stari koji će mi, kako sada stvari stoje, biti doživotna pratnja. Permanentno pijani i napušeni gosti, ekipa od “Miloša”, teško je u takvom stanju izgovarala moje ime od pet slova pa su Damir pretvorili u Dado. Slovo manje, ali ipak raduje! Ukazanjem na radijskim valovima, “dadoiziranje” se još pojačalo pa sam ja uzalud cvilio protiv tog tepanja. Ama, ljudi – zapomagao sam – kako se ´voliki čovik može zvat Dado!? Sve opake face imaju nadimke poput: Arkan, Španac, Joca Amsterdam, Ljuba Zemunac, Palestinac, Abesinac… A ja, Dado čokolado… Jedino Cico i Ćiro zvuče pekmezastije… Stoga, može – uzimam Hemingway.
Ipak, sve više bližnjih, pa čak i doma, oslovljavaju me mojim univerzalnim prezimenom koje može biti ime, nadimak,titula…
Voli vas Valent.