Južnjačka utjeha
Cijeli proračun Splita je 700 milijuna kuna, koliko Zagreb izdvaja samo za sport. Otkako sam u klubu, pet sam puta spašavao Hajduk od stečaja i bacanja u petu ligu, dakle, spašavao sam ga od smrti, a onda me nezadovoljni navijač na ulici zaustavi i pita: Predsjedniče, kad ćemo igrati protiv Manchestera? Upitam ga: A što ti voziš? Kaže: Yugo. E, pa kad budeš vozio Jaguar, Hajduk će igrati protiv Manchestera!
Ovo je kopipejst, baš kako je predsjednik “Hajduka” zborio ovih dana u tiskovinama. Bocnuo me malo taj dipl. ekonomist, direktor uspješnog splitskog poduzeća, prvi čovjek “bilih”, taj baby face, uvijek uglađen i fin. Jednom rječju: faca iz žurnala kojega bi svaka majka za zeta poželjela… Koji mu kugllager znači ta pitalica kojom je tako ponizio sirotog navijača koji i krv svoju daje za bilu boju, koji će paliti “boyse” po Dugopolju, koji će preskočiti marendu i žmul vina da bi kupio kartu za “sjever stajanje”, da bi gledao skupe nogoloptače koje je Grgić nakupovao od Kaštel Starog do Mato Grossa. Nakupovao da, ali ne sa svojim novcem, već sa šoldima vozača Yuga, Stojadina, starih Diana i Spačeka i ostalih iz goleme gomile koja strepi prije svakog odlaska na tehnički pregled, trpi proljev i nesanicu kao da idu na regrutaciju. Još ako šjor na tehničkom ima loš dan, ne gine ponavljanje gradiva i novi trošak…
Zamislite situaciju koja nije nezamisliva:
Hajduk se plasira u Kup Uefa, što je vrlo izvjesno, Manchester ne uđe u Ligu prvaka, već u prvom kolu Uefinog kupa izvuče Hajduk! Opa maco! Što sad Grgiću? Hoće li navijač, vozač Yuga, smjeti doći na utakmicu? Ili će, kad sav sretan osvane na blagajni s šakom zgužvanih novčanica, biti vraćen u surovu realnost & grubu stvarnost rječima blagajnice u PMS-u:
– A ća je šjor? Kartu bi tili!? Škužajte, za vas ća vozite te srpske olupine nema mista na stadionu. Pa neće valjda Manchester gledat gubitnici ća voze kante ispod 50 konja! ´Ajte ća u Stobreč, gledat drugoligaše, nije ovo za vas! Ja sam mislio da je samo “Maminjo” sposoban proizvesti takav verbalni nuklearni otpad, ali, eto, i Split konja za trku ima…
Ispast će da je i dobivanje nogometnog “Eura 2012” upitno, jer je stroga Uefina komisija nabrojala ispred stadiona prekomjeran broj starih vozila, jamačno bez katalizatora, a to Europa, znate, ne može tolerirati. Ta činjenica otežavajući je faktor i Kolindinim pregovaračima, ali data su čvrsta jamstva da će se već na prvoj sjednici Sabora izglasovati zakon o lustraciji nepoćudnih automobila, proizvedenih u prošlom sistemu, kao i onih iz tzv. “Istočnog bloka”. S obzirom na njihovu tržišnu vrijednost, vlasnicima će zauzvrat biti ponuđene dionice “Agrocommerca”, Glumina banke itd. Nek´ Grgić pita sve one djevojke, a i žene, koje su na položenom sjedištu Yugića ljubile jednako strasno kao i na kožnom sjedištu kakvog bijesnog auta. Da ne spominjem one koje su na sjedište Yuga položile danak u krvi, jer je, eto, Yugića imao njezin prvi… Mislim da mu (Grgiću) one ne bi dale u njegovoj “mečki”, “bembari”, što već vozi, ne znam, nije me briga, jer ta izjava pljuska je dobrom dijelu biračkog tijela. Uostalom, dobro je bilo dok su vozila iz Kragujevca bila najdraža igračka samoupravljačima. Kad su posegnuli za igračkama iz onog drugog pogona, nastao je sveopći zajeb.
Nije valjda da ste zaboravili na osječkoga crvenoga “fićota”, kojega je bezdušno pregazila ona SMB neman ´91. Koliko daleko može ići ljudska glupost, bahatost i zloća, uvjerio sam se i sam, baš uz pomoć Yuga. Početkom 2001. prifalilo mi još jedno auto i toga dana kupim si kruh mlijeko, jaknu, djeci malo slatkiša i Yugo. Sve skupa došlo me, topli brat bratu, dvije ´iljade maraka, s prijenosom i tehničkim… U to šutljivo vozilo nemilice sam trpao zvučnike, pojačala, cement, sadnice cvijeća, voćaka, kanistre nafte, motokultivator, punicu i obleku Deda Mraza. Sve. Mislio sam ga voziti do isteka registracije, a onda ga koristiti po selu, do njive, itd. Ali, potrajala naša ljubav više od tri godine… Mali Jugoslav šuti, vozi, ne cendra ni u najtežim trenucima. Baš kao vjerni psi mješanci. Nemaju porijeklo, ali vole vlasnika, samo mu daj malo hrane i vode (ulja, benzina) i malo ga pomazi. Dobro, pri kraju vozne karijere, trošio mi je ulja više on tjedno nego mi za salatu mjesečno…
E, jesam se naslušao priča… Što u facu, onako iz tobože zajebancije, što iza leđa… Pa kako ti nije neugodno vozit se u tom kršu? Jebiga, ipak si ti … je´l, poznat. Imaš doma bolji auto, a ti tareš to zlo. Damire, misli malo na imiđ… A meni nije bilo veće naslade nego doći na kakav tobože “hoch” skup, event, obavijen dimom i brundanjem iz probušenog auspuha moje ranjene zvijeri, ispod kojega bi na parkiralištu ostajala poveća lokva ulja… I gotovo uvijek bi me netko od tih umišljenih establishmant perjanica ogrebao po blatobranu, prislonio se sa štosdenferčinom na mog mališana, a u VIP parkirnom prostoru, na Danima piva, netko pošten odvalio mi je lijeva vrata i vezni lim i, naravno, nestao. Ni pisma, ni razglednice. A kamoli police osiguranja. Znao sam ja da se zvijeri valja čuvat kad su na pojilu, a piju đabe… Tad su najopasniji…
Kad je moj Yugić, konačno, na rukama mi izdahnuo, svi su odahnuli. Meni je bilo žao, nikad me nije izdao niti ostavio. Ni po snijegu, ni po ledu, Grgiću, jeb´o te Jaguar… Zato prije nego se s visoka obrušite na sitnu raju, poslušajte pozorno pjesmu “Zabranjenog pušenja” – “Yugo 45”. Bit će vam lakše. Garant.