Sanjar, lutalica

Jedna od fraza koje poznati i slavni često rabe u intervjuima i (pre)čestim prenemaganjima u medijima je:
– Valja samo vjerovati u sebe i pratiti svoje snove. Kad-tad uspjet ćete! Samo upornost i vjera u sebe! I to je to…

Meni snova i sanjarija nije nedostajalo. Danju, noću, u školi, na njivi, tavanu, moj maloljetni mozak priređivao mi je samo najljepše i najuzbudljivije događaje. Bože, što sam sve bio…. I Dinamov centarfor, i pjevač “Dugmeta”, glumac, voditelj “Kviskoteke”, najljepši “na školi”, najjači u selu, radio reporter – pomoćnik Ive Tomića, najavljivač boks meča Ali- Foreman… Ovo zadnje posebno me golicalo i raspaljivalo maštu… Kakav li je to osjećaj biti u ringu, osvijetljen snopom reflektora, čekati da se mikrofon spusti sa stropa, a onda važno zagrmjeti: Ladies and gentleman… pa najaviti izazivača i njegovu svitu, potom i prvaka… Uhhhh, kad bi ja to mogao bar jednom u životu… Ma, bolje je ovako, tko zna, možda bi se tamo pred svima upiškio od straha, a kud bih onda od sramote. U snovima je sve savršeno i nema gluposti, a mokri snovi druga su priča.

Jednom me uhvatila “mantra” pa sam sanjario kako ja predajem štafetu drugu Titu! Ono, penjem se onim stepenicama uz tribinu, zadihan stanem ispred Voljenog Vođe i recitiram napamet naučeno. Taman kad, po završetku prenošenja najsrdačnijih pozdrava omladine cijele, pružam štafetu Titu, ono iz nje umjesto pisma izleti nekakva petarda i rasprši se uz prasak! Osiguranje zbunjeno gleda, Joži se ugasi cigara, a Jovanki se nakostruši savršeno počešljana punđa! Ha, ha, tu sam prestajao fantazirati, da mi sljedeća epizoda ne bi bila bijeg s Golog otoka…

U ono doba ranih sedamdesetih, dok su još Partija i Bog išli po zemlji, dok se još Mohammad Ali zvao Cassius Clay, boks je bio nešto što je nas koji smo pratili sve što se zbiva na ringovima u Las Vegasu, Los Angelesu, New Yorku, na Olimpijadama i Evropskim prvenstvima, uzdizalo iznad običnih, pospanih smrtnika, koji nisu ni pomišljali navijati “vekericu” u 3 ujutro i čekati meč, npr. Claya i Fraisera. Svaka čast Mati Parlovu i Marijanu Benešu, ali ovo je bilo nešto puno više. Nešto kao magisterij ili doktorat. Uostalom, nisu se ovi badava zvali amateri koji su boksali u majicama, a ovi macani, profesionalci, goli do pasa i s ugovorom na 10-15 rundi… Uglavnom je to mjesečarenje išlo ovako:
U 3 ujutro zvoni sat, ustajem, palim crno bijeli “Riz”, tiho idem po dedu, pa natrag u kuhinju. Ton je stišan, sve dok ne krene meč. Dragan Nikitović iz beogradskog studija prede i opisuje situaciju, kao da je metar od ringa u vrućoj Kinshasi, gdje se za titulu bore Ali i Foreman. Deda je slabo čuo pa se Nikitović, a i publika iz prijateljskog i nesvrstanog Zaira sve jače čula. Ni vid nije bio jača strana mog pretka Janka pa je stalno zapitkivao:
– Koji je Klej?
– Ovaj u bijelim gaćama s crnom prugom.
– A koji je Ali?
– Deda, Cassius Clay sada se zove Mohammad Ali – pokušavam ja objasniti…
– Čekaj, a ovaj drugi je Frejzer – deda opet luta.
– Ne, ovo je Foreman, on je prvak, lani je pobijedio Frejzera..
– Znači, boksaju Frejzer i taj Ali…
Iz sobe se začuje baka, nimalo oduševljena ovom jutarnjom matinejom:
– Kaj larmate toliko, ´ajte spat´, sad će jutro. Ti mali u školu, a ti stari bolje odi kravama dat jest´ i izbacat gnoj…
– Ajd´ muči i spavaj, kaj te briga za nas – deda je takve poruke uvijek dobro čuo, bez obzira na nagluhost.
Uglavnom, ja sam bio glavna faca jer sam jedini znao kako je Ali u devetoj rundi nokautirao budućeg “Preacher mana” Foremana, a pred curicama sam čak mogao ponoviti, mlatarajući šakama zrakom, završni juriš novog prvaka koji je, podsjetimo se, “Letio kao leptir, a ubadao kao osa”!

I tako, nakon trideset i tri godine čekanja, ostvario mi se san i potajna želja da ja najavim jedan meč! Štoviše, ne jedan nego osam borbi, i to baš iz ringa. Sto posto uživo i širom otvorenih očiju, uzbuđenim glasom i s mikrofonom koji, na žalost, nije “sišao” s krova na “žnjori”, već sam imao daljinski “Shure”. Noć gladijatora, Hrvatska – Srbija. Iako se borbe nisu vodile u New Yorku ili Las Vegasu, ja sam se osjećao kao da sam u Madison Square Gardenu! Uostalom, karlovačkoj dvorani i tepaju – “Madison”.

Penjući se u ring, sjetio sam se dede i nenadmašnih majstora, sada u mirovini, u kojoj se neki bore s Parkinsonovom bolešću, a neki s besparicom. Sjetio sam se one velike želje da mene obasjavaju reflektori, a svi pozorno slušaju najavu boraca. Neponovljiv je to osjećaj. Osjećaj ispunjenja skrivenih želja i maštanja. Kad sam zagrmio svojim baritonom, nestala je i ona mala mrva treme i saznanje da te gleda preko tri tisuće nabrijanih gledatelja. Tek oko sedme borbe skužio sam kakve je boje mini majica hostese koja je, njišući bokovima, jezdila ringom s brojem runde u rukama… Uvjeren sam da je i deda, koji već dugo ore nebeske njive, čuo bar malo od moje galame iz ringa. Je da nije pravi Madison, al´, kako reče već citirani pjesnik: Princip je isti, sve su ostalo nijanse.
Break!