(Od)ustani, bane!
Kakva nepravda, kakva zavjera! Pozdrav iz Rovinja, pardon, Cardiffa. Popušili smo “Euro 2012”, skupa s Mađarima. Popušili da, ali bio je to još teži oblik bezdimnog felacia, tim više što smo bili, kao i obično, uvjereni da su ručice u zraku UEFA poslanika za Hrvatsko-Ugarsku nagodbu sasvim izvjesna stvar. Kad ono – ćorak. Nula bodova, ništa glasova!? Talijani, koji su učinili sve da, milom ili silom (lovom), priskrbe sebi euroloptanje, dobili su dvostruko manje glasova od istočnih Slavena, radioaktivne Ukrajine s poluotrovanim predsjednikom i Poljske, koja im je već jednom, jednako tako neočekivano, izmakla Svetu Stolicu, onomad kad je anonimni Wojtila, na sveopće iznenađenje, čvrsto prigrabio Petrove ovlasti.
A sve je izgledalo tako dobro i obećavajuće. Naš Ivo i mađarski mu kolega djelovali su baš moćno kao tandem. Laka mađarska konjica i malo dinarske bezobraštine i dišpeta. Mađarski pudl i naš crno-bijeli pas. Vlatko Marković, po horoskopu Optimist, širio je zaraznu bolest “lako ćemo” na svekoliku javnost. Meni je sva ta parada ličila na jedan dobar “jebački” izlet skupine muškaraca na more. Ono, pustile nas žene, firma odobrila kartice, platila smještaj, mi nazvali lokalne makroe, jer ove koje idu s nama su nepouzdane, premlade, sve u svemu, iz kategorije “boljesenepetljat”… Poletjelo jato Markovićevih tića put Otoka, hrabro i veselo. Kondome će kupit´ na licu mjesta… Zrakoplov je bio sličnog sastava kao i Noina Arka. Svih se vrsta našlo tu: političari, ministri, mažoretkinje, vatreni, pakleni, gradonačelnici, lokalni guzičari koji bi se uvalili i da se s takvom ekipom putuje i na strijeljanje, i još svakojake čeljadi raznih stališa, kak´ bi rekel Canjuga. Da je sve imalo erotski naboj, pokazuje i postkoitualna izjava Vlatkova da mu se živo jebe za oponente i kritičare… Ne da mi se pilit´, al´ koji bi to deseterac bio, jasno, s tragičnim završetkom..
Guslar gorko zavapi:
Sudba kleta i dušmani razni,
Čine da su nam stadioni prazni,
Oj, bane Bobane, oj, Biliću, izborniče,
Platini Mišel otrovnim jezikom kliče,
Draže su nam blijede Poljakinje i Ukrajinke, makar i sidu imale
One odmah daju, a Hrvatice i Mađarice ni blizu nam ne bi dale
Dabogda vas picajzle stigle,
dabogda vam se kite ne digle,
a mi, braćo, i u porazu, živjeli, jeli, pili, ševili,
Najbolji smo, znamo, al´ pobijedit´ nismo smjeli…
Okončana je tako još jedna epizoda našeg hoda po svijetu zatvorenih očiju. Mi smo zaista lijepi, pametni, potentni, uglavnom i prepotentni, ali neka druga pravila igre vrijede izvan travnatih terena i karantena. Lova, interesi, tko zna što još. Bolje da ne znamo. Ovako će ubrzo doći kakva nova prigoda da mi mali malo njima velikima nategnemo milu im mamicu. Onako kako su to godinama činili Kostelići, Ivanišević, tenisači, vaterpolisti, rukometaši i ostali biseri kojima se ponosimo.
Sve me neodoljivo podsjetilo na izlet grupice momaka na Zrće prije nekoliko ljeta. Oni se puni optimizma, s dva Golfa, uputiše na Pag, spremni na sve. Već su se vidjeli kako, poput pravih balkanskih pastuha, jašu po Čehinjama i ostalom raspoloživom ženskom življu koje je baš zbog toga i došlo na naše more sinje… Naravno, odmah po dolasku nakupovali su Durex kutijica u svim bojama, okusima i veličinama. Da se isukane sablje blistave valjano zaštite od hrđe… I upute se oni u grotlo Sodome i Gomore, sigurna koraka i jasnih namjera. Prve večeri, još puni love, opalili su po redbull vodkama, po pivu, po svemu… Grlili jesu, ali školjke i zidiće, dok su rigali i ispuštali dušu, ranom zorom mediteranskom…
Cijelu subotu liječili su bolne glave, a s prvim mrakom krenuli na popravni ispit. Čuvajte se cure, stiže neukrotiva karlovačka bojna… A ono – opet ćorak! Zujali su po bazenčićima, srkali koktele, blejili u dekoltee pomalo pregorjelih “komada”, ali ništa. Nula bodova. Kao što se niti jedna ruka u Cardiffu nije podigla za našu kadidaturu, tako se, tog vikenda, ni jedna noga nije podigla u zrak. U znak predaje i predavanja…
U nedjelju popodne, momci su rezignirano trpali ručnike u gepek, otvorili posljednje konzerve piva i spremali se put Karlovca. Jedan od njih izvadio je nedirnuti paketić “s okusom jagode” i rekao:
– A da ih probamo vratit´ na kiosk… Možda nam zamijene za pivo…
– Da, ionako niš´ nisu valjali – konstatiraše ostali, te pokunjeno krenuše doma.
Tako smo i mi i Mađari ostali suha… stadiona. Briga UEFA-u što Mađarska nema more. Jelačiću, Hedervary – odustanite!