Pare i parice

Rijetko kukam i cvilim u blogiranju. Ako se ne zajebavam, primjećujem gluposti, gluparije i kojekakva čudesa oko nas, ne žalim se baš na svaku sitnicu. Ali, tišti me grud, baš mi se na jednu veliku korporaciju digao ud. Ne bih ja zborio tako da su oni napravili ono što su obećali i da je sve ispalo onako kako nam to u reklamama poručuju i vabe nas “beskarajnim mogućnostima komuniciranja, na najvišoj razini, brzo, jednostavno, cijenom povoljno, gotovo badava, mukte, nula kuna”…

Za neupućene i zemljopisno neosviještene, živim u Vukmaniću, cestom 15 km od Karlovca, zračne linije još i manje. Selo obnovljeno, lijepo, mirno, prije će te u mom okružju zgaziti traktor, nego auto. Kravica je sve manje, mobitela puno selo, “devedeja” pa i kompjutera. Nas nekolicina, koji smo spojeni i na Internet, poželjeli smo riješiti se pretpotopnog načina “penjanja” na mrežu putem modema pa pitali za ADSL. Rekoše u “Danke T-Com Deutschland” da nas je premalo. Treba vas najmanje dvadesetorica da nam se isplati graditi komunikaciju! Dobro, rekosmo i nastavismo borbu s telefoniranjem i sporim surfanjem. Ako ste zaboravili, to su one situacije – kad je netko na Internetu, telefoniranja nema. Ššššššššumi linija, a virusi vrebaju. E, takav jedan nabildani virus uselio se u naše računalo dok je kćer skidala “besplatne” glazbene brojeve. Uz to nevidljivo zlo, ujahali su i “dajleri” pa samoinicijativno i bez pitanja nazvali desetak brojeva u Tunguziji, Obali Bjelokosti, Trinidadu i Tobagu, Kajmanskim otocima. Ukupna šteta 1.200 kuna! Kad je došao račun, samo je moja umješnost pregovaranja i tješenja spriječila veće zlo.
– Ajde u T-Com pa se žali! To mi nismo zvali! Niti ćemo to platiti! – zdvajala je supruga, držeći računčinu sa svotom od koje nastupa predinfarktno stanje.

Eto mene u T-carstvu, ljut i unaprijed pokisao, jer znam da oni imaju staro kaubojsko pravilo: Prvo pucaj, onda pitaj, u prijevodu: plati pa se žali. Ako treba i Minimaksu i emisiji “Od glave do pete”! Umjesto bilo kakve mogućnosti da eskiviram plaćanje dajlerskog desanta, službenik me prijekorno upita:
– A zašto niste uzeli ADSL?
– Niste nam dali, živimo na selu, a to je gradska pivilegija.
– Ma ne, gospodine, griješite. Evo, upravo je u tijeku akcija. Besplatni ADSL uređaj i dva mjeseca besplatnog surfanja!
– Ma sve OK, ali rekli su nam…
– To smo tehnički riješili, evo, tu vam je pristupnica, sad je prigoda!

Ajde, dobro. Kapituliram ja kao Kralj Petar u par sekundi i ponosno potpišem ulazak u svijet civiliziranog i sigurnog komuniciranja sa svijetom. Objasnim ukućanima da je gotovo sa živciranjem oko zauzetih linija, da je sve puno sigurnije, brže… Kao da me T-Com plaća za akviziterstvo. Usput, radosnu vijest priopćim ostaloj “on line” populaciji u selu, tako da smo od sreće umalo okrenuli odojka i pripremili svečani doček ADSL-a u mjesto! Ipak je to bio veliki korak za nas raju, jer valja znati da su prije rata telefon imali samo Mjesni ured, Pošta, dva udbaška doušnika i kustos Muzeja. Pardon, imao je i Župni ured, ali tko zna čemu je sve ta žica služila. Vidi pod “Poljska”.

Kurirska služba brzo je stigla s paketom pa je montaža uslijedila istoga dana. Ali, ne ide to samo tako. Sve spojeno, na Internet se nemere. Zovi info telefon 0800 itd… Tamo neka teta cvrkuće, objašnjava sve ono što je naštrebala i što govori svima kojima zapne. Pratim ja upute, ali đaba. Ne svijetli lampica koja mora svijetliti ako je sve u redu. Dobro, priznaje poraz glas cvrkutajući i obeća dolazak montera u roku 24 sata. Ne znam kako Te-komiše mjere sate, ali monter je stigao za šest dana, ljut i razjeban, s blatom na čizmama koje je, po ovoj suši, stvarno umjetnost pronaći. Penjao se i on na tavan, gazio po tepihu, odbio gablec i vino, pivo, sok, po želji. Mota, šerafi, ispituje i na koncu nam priopći tužnu vijest: ADSL novorođenče umrlo je pri porodu. Od centrale u ministarskom Vukmanićkom Cerovcu udaljeni ste 6 kilometara, a linije “dobacuju” dva kilometra premalo. Ja sam, znači – predaleko, daleko iza devet sela…

Ako ne dobacuje signal, račun se nije dao smesti. Iako od ADSL-a ni A, na računu je uredno zaračunata naknada i sva ostala sranja. Opet žalba, opet isti odgovor. Platite, da vas ne iskopčamo, riješit ćemo vaš slučaj u roku od 45 dana, a višak koji ste uplatili, umanjit ćemo u sljedećem računu. Lijepo. Pitaju me djeca “zašto mi to tata ne možemo imati”? Eno, Šemso na kraju “Klinike” sve može. I zvati istovremeno Bosnu, Australiju, slati mail, ostvariti “konferencijsku” vezu, sve! Kakva si ti, tata, zvijezda? Šemso sve radi lijevom rukom, a tebe dobro da nisu istukli! Zgažen i obespravljen, tješio sam se da je moglo biti još gore. Zamislite da mi je starije dijete, cura za udaju, pa kad dovede dečka doma, malo odluče prosurfari zajedno. Kako to obično potraje, mama bi telefonirala kumi, a ne može, telefon je zauzet Internetom.
– Ajde, dosta toga, skidajte se! Nisam mislila odjeću, nego s Interneta! – nervozno zbori roditelj, već s dozom grizodušja. I dođe dečko doma u grad, a majka ga pita:
– Onda, Mislave, kako je kod cure, jel´ im sređeno kaj na tom selu?
– Mama, zamisli koja je to vukojebina, nemaju ni ADSL, još uvijek se služe modemom!
– U, Mislave, možeš ti nać´ i kakvu curu tu u gradu. Kaj to tebi treba, ti si ipak gradsko dijete…

Ali, ni u gradu ne cvetaju rojžice. Naša Ljilja poželjela je, mlada, naivna, gledati Max-TV. Ne može, kaže majstor. Nema slobodne parice. Strpite se. T-kom obojci, kom opanci. Ako mislite dobiti izbore, nek´ vam slogan bude:

Preko nas do ADSL-a, u svakom kutku svakoga sela!
Mi imamo parice, protiv svake besparice!