Šverc-komerc

Nemalo me iznenadio postupak stanovitog Davora Juroša koji je, nakon potpunog duhovnog i životnog preobraćenja, odlučio riješiti svoj jedini preostali dug. Radi se o 35-godišnjem ekonomistu iz Zagreba koji se, poput armije ostalih, za studentskih dana “švercao” u javnim prometalima. Nikad si to nije oprostio, a očito da ga je grizodušje tako jako pritislo, da je odlučio uzeti računalo, stare cjenike ZET-a, tečajne liste, logaritamske tablice i izračunati koliko je, otprilike, oštetio tramvajce u četiri godine neplaćanja voznih karata. Došao je do svote od 5000 kuna, a po biblijskom načelu, koja je nedavno otkrio i svesrdno usvojio, dodao je još petinu pa uplatio na žiro račun “zetovaca” 6000 kunića. Kao svrhu uplate naveo je “švercerski dug iz devedesetih”.

Vjerojatno bi sve ostalo na čuđenju financijske službe ZET-a, da stvar nije procurila do novinarskih njuškala, koji su u tome prepoznali dobru priču, koju im je švercer-pokajnik zdušno ispričao i zasluženo ponio titulu “poštenjačine mjeseca”, a i primjer da i najbanalniji “zločin” u glavi počinitelja nikad ne zastarijeva! Osim ako… Osim ako stvari ne gledate mojim očima. Ja, evo, priznajem da sam se “šverao”nemilice, posvuda, povazdan, za svih svojih zagrebačkih godina. A bilo ih je četiri.

Sve je počelo kao dobra zajebancija nas nekolicine provincijalaca, kojima je svaki dinar bio dragocjen. Jednog kišnog poslijepodneva, dvojica Dalmoša, jedan Petrinjac i ja “stukli” smo svu raspoloživu lovu na fliper, pizze, pivo, kino i na kraju otišli u nekakvo jebački skupo mjesto, izvrnuli džepove pa udri po palačinkama… Vraćajući se noćnim tramvajem, bez prebijene pare, švercali se i drhtali od pomisli na kontrolore. Sve je, srećom, dobro prošlo, a mi smo uvidjeli da to baš i ne boli previše…
– ´Ajmo preskočit´ kupovanje pokaza za idući mjesec pa se malo voziti džabe – glasno je izrekao Šime ono što smo svi potajno planirali, ali strah od kazni bio je jači.

I tako je to počelo… Pojedinačno, grupno, vozili smo se danju i noću u plavim kolima. Uglavnom u zadnjim tramvajskim, jer tamo su, po logici stvari, kontrolori najrjeđe ulazili, zbog mogućnosti da, kad budu uočeni, šverceri još stignu kupiti kartu kod konduktera, koji su ih i tada prodavali, jer su im kontrolori išli na živce, kao i svom normalnom svijetu. Provoditelji represije nikako ne mogu bit´ pozitivci, ma koliko se pravdali zakonima službe i uzrečicama poput “mora se”, “i ja bih rađe radio nešto drugo”, itd.

Ja sam vrlo brzo stasao u lukavu lisicu koju je baš bolila briga hoće li biti ulovljena. Čitajte, ali ne primjenjujte u praksi, nije fer… Nakon pronalaska novog podstanarskog gnijezda, gazdarica je inzistirala da me legalno prijavi pa sam ja otišao u Petrinjsku po novu osobnu iskaznicu, s tom adresom na poleđini. Ona je, istina, napomenula da će zgradu rušiti i da naš aranžman ne mora trajati predugo, ali tako govore već deset godina, a ništa se ne događa. I zaista, za nekoliko tjedana dođe obavijest da se zgrada ruši i da se baka može preseliti u obećani stan u Dugavama. Ja se odmah dohvatim “Večernjaka” pa u potragu za “gajbom”. Imao sam sreće i već isti dan preselim se na Barutanski Breg, pet minuta od kafića u kojemu sam, naravno “na crno”, radio i deset minuta od Fakulteta, koji sam pohodio tako rijetko, kao i da studiram na crno, onako, u fušu. Da, novi gazda nije htio ni čuti za kakvu prijavu boravka pa je meni ostala stara osobna, sa starom adresom. A to se pokazalo jako isplativim potezom. S adresom u Ilici, sa stanom na Bukovcu, mogao sam se švercati do besvijesti, što sam i činio. Kontrolori ulaze u tramvaj, traže karte na pregled, a ja hladno pružim osobnu. Piši brate, kol´ko hoćeš. Mogu zamisliti poštare kako su, svako malo, nosili poštu s kaznama na tu adresu, a tamo bageri vrijedno rade. Ni kuće, ni adrese, ni Valenta…

S vremenom su me kontrolori već prepoznali pa je jedan u prolazu samo opsovao i produžio dalje, loveći isplativiju braću švercere… Neplaćanje voznih karata toliko mi je prešlo u naviku, da sam nekoliko puta ušetao u lokalni bus pun suseljana, pa tek na Turnju skužio da nisam kupio kartu. Takvu si pak sramotu nisam smio dopustiti.

I tako se ja na tjedan dana zaletim u Sarajevo. Nešto sam preko ljeta dogovorio na moru pa je valjalo dogovor ispoštivati. Tek što sam sjeo u tramvaj za Ilidžu, sjetio sam se da više i ne znam kako se kupuje karta pa udri u šverc-komerc i podno Trebevića. Negdje treći dan mog boravka, u “trajvan” se ušetala kontrola. Revizori, kako ih tamo zovu.
– Karte na pregled! – dreknu brkati čovo u zamašćenom sakou.
– Evo, izvolite, nemam kartu – pružam ja osobnu, već po navici.
– Šta s´ se ti ´vamo iz Zagreba doš´o švercovat!? – gleda on u moj dokument, nemalo iznenađen.
– Eto, malo za promjenu, u Zagrebu me više me mogu uvatit´…
– Mene si doš´o zajebavat, ´ajd´ plati kaznu pa se vozi k´o čo´ek, budi insan, a ne hajvan…
– Nemam para, ja sam student – serem ja i dalje.
– ´Oš da ti ja posudim – uporan je revizor.
– Ne treba, ali, ako mi možete napisati potvrdu da ste me uhvatili, platit ću bar kartu i bit će i vama za burek!
– Zašto potvrdu?
– Pa, ja sam se kladio s jednim jaranom iz Sarajeva, on se sad šverca po Zagrebu, a ja ovdje, da me ne mogu u´vatit bez karte više od dva puta. Pa mi treba potvrda. Ako može i dvije…
– Ovakvo proseravanje, vala, dugo nisam čuo. ´Ajd tutanj, van iz trajvana! Evo, upravo ti staje. Sikter napolje! Dat ću ti ja potvrdu iza uha, bando jedna. Sad ću ti šljagu odval´t…
Siš´o, pojeo ćevape, popio jogurt i priček´o sljedeći trajvan za Ilidžu. Eto, kako to zna biti zarazno, zabavno i, budimo realni, kako kaže Kazo, isplativo.

Zanimljivo da sam se švercao i onda kad sam zarađivao k´o Džajić u šankovima i terasama. Prilika čini lopova, reče jednom netko mudar, i očito dobro upućen. A kad bi me baš tako jako “prebacilo” i zapekla savjest (koja me uopće ne peče), kako bih ja izračunao približno točnu svotu, poput gospona Juroša!? Nikako. Tada su bili dinari u opticaju, a galopirala je bjesomučna inflacija. Onda je Ante Marković odrezao nule, štancao nove topčiderske likove, a sve se ionako računalo u markama. Došao rat, dinari propali, došli “Hrdi”, pa je i njih inflacija dotukla, u džep nam uskočile kune. Znači, nema više dinara, hrda, nema ni maraka. Tečajevi se mijenjali bezbroj puta. Kako bih ja to mogao znati koliko sam oštetio socijalistički poredak i radničku klasu, samoupravljače. Jebiga, nastupila je zastara. Apsolutna.

Danas mi se taj hir mladosti čini kao da je to radio netko drugi pa se ja, evo (a to je sad u modi), ispričavam svima koje sam oštetio. I´m sorry. Ali, lovu ne dam. Ima maratonac, i bez mojih par tisuća, (pre)pun proračun. Zagi zove, dajte love. Za Univerzijadu sam dao, za Arenu ne dam! Moram (s)ići, stiže kontrola…