Ðurine kobase
Tko je zapalio žito? Student ili Vasa? Pitao se Štumbafirer, herr Šicer, u “Salašu u malom ritu”. Istraga je otkrila da je žito zapalio Vasa. A tko krade 3-D makete Gavrilovićevih kobasica, pitanje je sad!?
Za neupućene, u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, nepoznat netko izrezao je makete Tirolske, Pariške, Posebne i Šunke u ovitku, s logotipom pradjeda Gavrilovića i nasljednika, koje sad predstavlja Ðuro mlađi. Taj Ðuro nudio je 10.000 kuna za povratak maketa ili valjanu informaciju, a sada je nagrada 20.000 za pronađene makete. Ne treba baš biti Robert Valdec da bi se zaključilo da je istraga bespotrebna, a rekonstrukcija još i manje. Marketinški stručnjaci vjerojatno su dugo razbijali glavu smišljajući novi, još neviđen trik, štos, dosjetku, kojim će pojačati pažnju i skrenuti tijek misli na vječnu Jelicu s “gavrilovićkom” u ruci.
Netko, znači, krade kobasice s plakata, a Ðuro smatra da se možda radi i o industrijskoj špijunaži!? Čemu bi služila papirnata masa s naslikanom “Posebnom”, pitate se u čudu. Zar bi zaista netko odrezao “frtalj” kruha pa umetnuo unutra dio papirnate kobasice, potom slasno zagrizao sendvič… Kakva bi reakcija bila? Vjerojatno bi se nasmiješio i rekao:
– Odlično je, od Gavrilovića je!
Ili bi se upitao, izrazom lica čovjeka koji je upravo uz kruh i meso zagrizao masni papir, pa zavapio:
– Tko stoji iza toga?
– Gaurilovich! – tako nekako zvuči onaj namrgođeni lik iz njihove reklame o industrijskoj špijunaži.
Da su se na takvu kampanju odlučili proizvođači ženskih čarapa, razumio bi potencijalne lopove i perverznjake koji bi pali u napast da “komad” s plakata ponesu u svoj krevet pa joj svojeručno skinu mrežaste čarape… Uostalom, ima ona izreka da je i na plotu pisalo “Pi..a” pa su se neki zaletjeli… Dakle, nemojte krasti kobase od papira jer uzalud vam trud gurmani. A ne isplati se istraživati tko je počinitelj kaznenih djela za koje Ðuro nuđa 20.000 kuna. Radije zapjevajmo Kićin bećarac:
U mog strica osam kobasica,
Sedam prži, osmu strina drži,
Op-sa-sa, evo ti ga na…
Prisjetio sam se i zgoda iz ranog djetinjstva, kada bi u redoviti posjet stizao drug dimnjačar, s kefama i žicom. Kad bi se on, onako čađav i crn, zaputio na tavan, baka bi me obavezno slala za njim, da slučajno u svoju torbu ne bi ubacio kakvu kraću kobasicu, koje su visile ispod greda i crijepa. Dimnjačar je znao da ja ne idem gledati kako on “snaži” dimnjak, već sam u ulozi čuvara masnih kobasa. Jednom me je čak i ponudio salamom koju je izvadio iz polugaravog papira, pomno slažući svoj dimnjačarski gablec “s nogu”. Shvatio sam poruku, ali tirolsku sam odbio.
Dakle, Ðuro, čekamo da obznaniš kraj lova na izgubljene makete tvojih delicija i da priznaš pravu nakanu hajke. Do tada uživajte u “spoju stoljetne tradicije i tehnologije 21. stoljeća”. Što znači, papirnate kobase mirišem i s godišnjeg (o)blog pišem. Noge u lavoru, prsti na tipkovnici, a mozak… ne znam, nismo si baš bliski ovih dana.
Lovcima na kobasice – Dobra kob(asica)!