Mediji i mlijeko
Najprije malo objašnjenje: Ovaj tekst pisan je za rubriku “Promenada” karlovačke redakcije “Večernjeg lista”, a osvanuo je u tom dnevniku u nešto kraćoj verziji. Kako je u novinama uvijek tijesno s prostorom, malo su me “poštucali” pa koristim ovu svoju prostranu njivu da zasijem tekst u punoj veličini i širini, uz još malo dopune, jer stvari u medijskom okružju događaju se brzinom svjetlosti… A valja ostati aktualan, zar ne?
Ako ste, dragi čitatelji, po naslovu zaključili da slijedi još jedna porcija o privatizaciji, ulozi medija u “Kimijadi”, prevarili ste se. Kao aktivni pregalac u mediju, matičnoj kući “Radio Mrežnici”, svaki dan – mišlju, rječju i djelom, sudjelujem u kreiranju nečega što se zove javno mnijenje, ovo je prilika za malu inventuricu odnosa na medijskoj sceni.
Opće je mišljenje da u toj branši svima teku med i mlijeko, ali stvarnost je (kao i obično) malo drugačija. Puno je vrijednih pčelica potrebno da bi se dobio kvalitetan med koji će slušatelji, čitatelji, gledatelji slasno konzumirati, a valja se pomučiti da svježe mlijeko ne postane nejestiva bijela tekućina, od koje se dobiva proljev i mučnina. U pravilu, tada konzumenti odu do druge police, a vaš proizvod zaobilaze u velikom luku, a još to preporuče i drugima. Radio, televizija i novine, uz sve snažnije novorođenče internet, vladaju suvereno i neprikosnoveno tržištem, ne prezajući ni od čega da bi nadjačali konkurenciju u vlastitom cehu, kao i “braću i sestre” koji djeluju u istom prostoru. Krajem sedamdesetih godina, na krilima “novog vala”, na britanskoj glazbenoj sceni pojavio se duet “Buggles”. Oni su imali samo jedan hit, ali takvog naslova da su si osigurali besmrtnost! Pjevali su oni o tome kako će nadolazeća video revolucija pomesti radio zvijezde. Kako one koji tamo rade, tako i one koji iz tih kutija bez slika pjevaju svoje pjesme. “Video killed the radio star” pjevalo se te ´79-te, pjeva se i danas, ali, srećom, proročanstvo se nije ostvarilo, štoviše, “dobri stari Radio” i danas se dobro drži, a u brzini prijenosa informacija još nas nitko nije sustigao. “Mrežnicu” pogotovo! Pasionirani slušatelji naše radio postaje često nas nazivaju i obavještavaju o raznim događajima pa je aktualnost neupitna. Valja samo razlučiti “cinkanje” zbog sitnih interesa od stvarnih problema.
Protiv nadmoćne Televizije nije lako. Radio se bori kako zna, a novine jednako tako. Danas, kad kupite novine, naročito dnevne – prvo morate protresti iste, da poispadaju sve one “ekstenzije” i “spamovi”, tj. reklamni leci, kuharice, auto karte, igraće karte, olovke, naljepnice, sjeme pšenice za božićnu jelku, krunice, rasporedi sati, TV rasporedi, navijačke boje, boje za jaja, zastavice, kondomi i štatijaznam što sve ne. Ne bi me iznenadilo da uoči Uskrsa ispadne paketić prešane šunke ili konzerva japanske mini tunjevine, za Veliki Petak. Publika se mami nagradnim igrama, gdje sretnici izvuku stan, “ostružu” auto, ljetuju besplatno, itd…
Iako je borba za medijski prostor nemilosrdna, nitko još nije “bacio koplje u trnje”! Radio radi, novina je sve više, a Televizija se širi u neslućene sfere. Posustale su jedino gramofonske ploče, audio kazete, magnetoskopske vrpce, a uskoro i video trake. Digitaliziralo se sve. “Elektronci” su na satelitu, a na Internetu svi. Baš jučer primio sam zanimljiv “Mali oglas”. Gospođa zove iz Njemačke, prodaje podvodnu pušku. Pitam je otkud ona iz inozemstva, a ona će:
– Moji doma vas ne čuju baš najbolje u Gorskom kotaru, a meni ste baš zanimljivi pa sam putem “Live streaminga” svako jutro uz računalo s vama. Srčem kavicu, gledam Majnu i slušam domaću “besedu”.
Zgodno. Uostalom, prva novogodišnja telefonska čestitka u eteru bila je iz Kanade, a na svirci u Lipi javio mi se stalni čitatelj mojh (o)bloga koji radi u Švedskoj! Svijet je postao globalno selo, bar u medijskom smislu. A koliko je teško napraviti nešto ako nisi tv-faca, uvjerio sam se ljetos. Snimio sam reklamu za DVD Elvisa, u povodu 30. godišnjice smrti “Kralja”. Uzalud mi tisuće snimljenih radio reklama, uzalud mi milijuni oglasa i sva lokalna slava – bar sto ljudi je nazvalo, još toliko me potapšalo po ramenu, svi su jednako zborili:
– Ej, čovječe, čuli (!?) smo te na televiziji!
I baš u vrijeme predavanja ovog teksta ukažem se nekakvom zajebantskom izjavom o “Danima piva” u tv emisiji “Boje turima”! Ukupno deset sekundi slike i petnaest sekundi tona iz te čarobne kutije izmamilo je više komentara i pažnje od svih ostalih aktivnosti kojima nastojim uveseljavati narod. Teško je to priznati, ali, što se može. Tako stvari stoje u zemlji s tri boje, rekao bi omamljeni Goran Bare… Što bi tek bilo da mi malo češće vide njušku na ekranu. Ustvari, bolje je ovako. Bio raščupan, zgužvan, s podočnjacima ili bez njih, posao se može dobro raditi. Ako “tv-zvjerke” ne mogu bez stilista, mi “radio aktivni” ne možemo bez stila.
Do slušanja i čitanja!