Rođak

Ne znam imate li vi u obiteljima rođaka koji vam nisu baš “rodu glas” i koje ne želite često sretati, niti vam je baš drago ako vas zaskoče i ukradu vam malo dragocjenog vremena, bilo u gradu ili kad se nepozvani ukažu na kućnom pragu… Od sve sile moje rodbine, bližnje i one u “devetom koljenu”, tek je bakin bratić Stevo skrenuo u stranputicu skitnje i klošarenja, iako za to nije bilo baš valjanih razloga. O jednom mnogo bližem rođaku, koji je usosio mene i podosta svoje rodbine, neću ovom prilikom jer mi je dan dobro počeo pa si neću kvariti dojam. O tome ću razmišljati – manana…

Dakle, Stevo, po Krsnom listu Stjepan Špoljarić, u našem selu poznat pod nadimkom “Šola”, ovih je dana osvanuo u novinama ni kriv ni dužan, tek malo krivo parkiran. On se, naime, našao na krivom mjestu u krivo vrijeme i umalo da nije bio preseljen u “vječna lovišta” s prvog kata ruševne Žitne kuće u Karlovcu, koja se te nedjelje našla na dohvat bagerima koji su je sravnavali s razinom Korza. Stjepan pojma nije imao da je njegovom stanovanju u napuštenom zdanju došao kraj pa je mirno spavao, pokriven šupljikavom vojničkom dekom i ofucanim kaputom iz Caritasa. Veli Stevo, taman sanjam da grmi i sijeva, a ono kibla od bagera vitla mi iznad glave i ruši sve oko mene. Jebiga, kaj sad….

Uspio je nekako pojaviti se u vidokrugu građevinara rušitelja i povući se iz kuće koja je nakon 205 godina kapitulirala. Malo su ga ispitivali i policajci, ali njima je sve bilo jasno, za razliku od kroničnog beskućnika koji je sad ostao i bez ove kuće, u koju se ušuljao prije godinu dana. Uostalom, uvijek je želio stanovati u centru grada! Na Korzu, ako može… Njemu nije bilo jasno zašto ga tjeraju na ovako grub način i zašto ne može ponijeti svoju imovinu, koja ionako stane u dvije veće vrećice… Čovjek bez adrese, baš kao iz pjesme… U koji će napušteni kutak sada, ne znam. Uglavnom, na pragu sedamdesete godine, bez kućnog praga i tople peći, ne piše mu se miran zimski san.

A kako je on uopće postao “Šola”? Nakon što je završio zidarski zanat, radio je po poduzećima žbukajući i zidajući, posvuda kratko, jer mu je i popiti bilo slatko. Zajedno s mojim ocem, otišao je ´69-te u Njemačku, ali tamo se nikako nije htio primiti posla, već je lunjao okolo, skupljao sve i svašta po ulicama, prodavao to i brzo kupovao pivo i “šnaps” pa opet ispočetka. Trajalo je to nekoliko godina, dok ga pedantni “Švabe” nisu deportirali u domaju. Tu je nastavio s boemskim životom, bez stalnog zaposlenja i bilo kakvog plana, osim ugasiti žeđ i nekako doživjeti sutrašnji dan. Sjećam se da ga je baka, njegova sestrična, uvijek “špotala” na placu kad bi je on došao tražiti koji dinar za kruh i salamu. Njega se to nije primalo, već je tumarao dalje, sve češće razgovarajući sam sa sobom. Kad sam ga jednom upitao, već za šankom gdje sam radio, s kim razgovara, rekao je: S jednim pametnim čovjekom! Kasnije, kad sam dolazio kod “Verige” u diskont pića, u nabavu za svoj lokal, Stjepan me sačekivao s molećivim pogledom i jasnom željom:
– Rođak, daj deset kuna za litru vina. Jebiga, kriza je…. Najgore je dok se ne sabere za prvu litru, poslije ide već nekako…
Ajde, nek te voda (vino) nosi… Evo kuna, živio rođače!

Ipak, i toj navadi je došao kraj, kad sam jednom plaćao račun za svoju narudžbu, a gazdarica kaže:
– To ti je 675 kuna i 30 kuna od rođaka!
– ???
– Rekal je Stevo da može tu i tamo uzet piće na tvoj račun, pa ćeš ti to riješit´!
– E, rođo, ne može baš bez pitanja… Evo pare, ali više se tako nećemo igrati!
Znajući da je “sjebo stvar”, Stjepan me izbjegavao i pravio se da me ne vidi dok je tumarao gradom, važno razgovarajući s onim pametnim čovjekom… I tako je, bježeći pred bagerima, Stjepan ostao ovjekovječen novinarskim objektivima, kao posljednji stanar posustale kuće francuskih graditelja i jedan od onih koji će, poput “Crvenkapice”, nedostajati kad ga jednoga dana sustigne taj životni bager bez kočnica…