Miris jeseni
Nemojte me krivo shvatiti,nisam se uplašio još jednog prebacivanja životnog brojčanika,niti me strah dana koji dolaze… Ali,nekako me baš ovih dana sve vuče k populaciji koja se naziva,nimalo nježno- starci.
Sve one lamentacije o tome,ima li života u jeseni života,u tzv. trećoj dobi,u gerijatrijskom okružju,ili je to samo mučenje na teret drugih i sebe sama,donedavno su mi bile nešto – tamo daleko..
Priznajte vi mladi,koji još pušete u najviše četrdesetak svijećica na torti,da vam još takve misli ne dolaze u posjet.Čak ni u podsvijest,a kamoli u svijest.Znam,jednako tako i sam sam bahato i nadmeno gledao na sijede stričeke i pogurene tetke.
I,mic by mic,eto te četrdesete godine života,pa tako po skali i zakonu velikih brojeva i druge polovice petog desetljeća,a babaroga u obliku pedesete,već čeka iza ugla!
Ponavljam,ne kukam,ne cvilim,s vremenom muljanja nema.Nije to pretvorba ili potkupljen nogometni sudac.Tika taka jednako ide na staroj vekerici i na Sanaderovoj kolekciji ura…
Uostalom ,veli pjesma:
Jedna cura dva Pandura,svakom dojde smrtna vura…
Oš,neš- tak je i kvit! Dok se okreneš,odu godine vrit!
Iako je godina proizvodnje takva,ja se ne osjećam nimalo staro.Štoviše,radim više,pa i bolje nego ikad.(Ili sam samo subjektivan)..Ne znam,povijest će pokazati,jesam li bio u pravu.
Djeca me još ne zovu “stari”,”fosil” ili nekako slično,a žena me tako oslovi,samo kad me želi naljutiti.
Nisam još čuo trač,koji bi me približavao odlagalištu krupnog otpada,niti me učlanjivao u “Društvo senilaca”.Istina,iz godine u godinu nastaje čuđenje,kad me vide u bazenu karlovačke bolnice na terapijama,s uvijek jednakom rečenicom:
– Kaj se foliraš,ak´ si ti bolestan,´ko je onda zdrav!?
Ali,kralježnica ne pita,već traži svoju godišnju porciju,kojih će biti sve više u nadolazećim godinama.
Ja se starosti ne bojim.Samo ako zdravlje malo posluži,to zna biti lijep dio života.
Uvjerio sam se bezbroj puta,da ta dobro organizirana populacija,(ne mislim na Jordana i ekipu),zna uživati u malim stvarima ,ajd dobro i u malim penzijama,i to opuštenije nego ova mlađarija,koja se trijezna i neušlagirana osjeća golo i nesigurno.Kao Adam i Eva u Edenu kad su jeli jabuke,koje nisu špricane i tako naljutili Jahvea…
Evo,prije mjesec i nešto dana,vesela ekipa umirovljenika iz Krka,odlično se zabavljala u Gorskom kotaru.Ponijeli su malo vina,gablec su dobili na licu mjesta,a cijelo su vrijeme neumorno plesali,k´o u najboljim godinama…Sretni i veseli,isplesani i punih pluća svježeg zraka otputiše se doma va Krk…
Svaki put,kad se zaputim u Topusko,odmočiti bolne kosti,tamo se brčka stotinjak penzića,pristiglih autobusima.Čovječe,koji je to “muving”…
Plivaju,pjevaju,potežu iz plastičnih boca,dok ih zaštitar ljutito ne ukori,a kad on ode,nastavljaju svoju veselicu!
Ne samo to,već se i drpaju u vodi,ispod vode hvataju za guzu,sveudilj se veselo smijući i baš ih briga što Mađarska nema more,a što oni nemaju love za more,pa je i ova topla voda, dušu dala za sveopće veselje!
I na kraju fascinirali su me štićenici Doma za starije i nemoćne “Sv.Antun” u Karlovcu.
Oni svake godine organiziraju maskenbal i Martinje.Imao sam zadovoljstvo svirati im i voditi te veselice.
Maštovite maske,ples,koliko noge mogu,i veselica do sitnih sati.
Isto tako,lijepo je vidjeti i osoblje Doma,koje se veseli zajedno sa svojim štićenicima ,kao sebi ravnopravnima,pomažući im i u feštanju,jednako kao i u svakodnevnom poslu,koji sigurno nije lak.
Ako se tako lijepo zajedno vesele,to je znak a im nije teško boraviti zajedno pod istim krovom dobar dio dana i radnoga vijeka.U takvim prigodama duh mladosti da se opipati u zraku,bez obzira koliko je tko pokretan i sposoban za feštu…
I nitko se ne ljuti ni na šta,samo neka je veselo…Evo,jednog djedicu,koji je cijelu martinjsku večer veselo podvriskivao,iz šale sam nazvao “Bjeloglavi Sup”,jer ima jaku,nakostrušenu sijedu kosu.Nema ljutnje,samo smijeh i novi vrisak.
Eto,zato me nije strah ostarjeti.U kutiju želja,ubacit ću samo malo molbi za zdravlje,pa neka bude kako bude…
P.s. Jedan djedica u povjerenju mi je šapnuo,da još može…