Super star

Janko K. bio je na pragu pedesete godine života. Kada je prije više od trideset godina počeo nastupati s gitarom na lokalnim plesnjacima, činilo mu se, onako balavom i punom bunta, da su ljudi od “pet banki” starci kojima je preostalo još malo života, a preostalo vrijeme potrošit će u igranju šaha, kartanju i traženju mjesta u kakvom boljem staračkom domu, ako ih zdravlje posluži… Sebe uopće nije vidio živoga u toj dobi jer se držao one halucinogene izreke, koja je bila “in” u to vrijeme: “Premlad za smrt, prestar za rock´n´roll” ili “Bolje mlad i lijep leš, nego ružan starac”!

Ali, dogodilo se da je sve šanse za “cool” smrt prokockao, da je bio previše ustrašen od pikanja iglom, a da mu je višedesetljetno pušenje “trave” i običnih cigareta tek malo usporilo rad mozga i poglasnilo rad pluća, uz konstantno “štrikanje” ruku, što je pripisivao lošem vinu i još gorem “mirogojčeku”, kojeg se ostavio nakon jedne pijanke, shvativši da je završio u nepoznatom krevetu, u nepoznatom gradu, s još manje poznatom ženskom, koja ga je uporno zvala Darko, a on je, ipak, unatoč bubnjanju u glavi, bio siguran da se zove Janko. Ili “Jenki”, kako mu je glasio rokerski pseudonim.

Nakon faze mladenačkog buntovništva, uvidio je da je mali gradić u blizini Zagreba pretijesan za njegove ambicije, odmetnuo se, dan nakon mature, u London. Tako se svršeni “Šuvarov suradnik u nastavi” okušao kao pomoćni kuhar u pakistanskom restoranu, kao perač automobila, kao liftboj, kolporter, a uz to još i kao ulični svirač i uporni posjetitelj svih mogućih koncerata bandova o kojima je do tada samo mogao čitati u “Ðuboksu” i slušati njihovu glazbu na “Radio Luxemburgu”. Najsretniji na svijetu bio je kad se ušuljao u čuveni “Marqee club” i s pola metra udaljenosti upijao svaki ton koji su proizvodili njemu najomiljeniji “Fifty boy´s”, kroz glas i gitaru frontmena Junkey Slima, koji mu je bio glazbeni i svekoliki uzor i autoritet. Kako je taj momak dobro izgledao, s kosom do ramena, s čizmama od zmijske kože, svjetlucavim košuljama i ubojitim “Gibsonom” u rukama.

Janko je u trenucima najvećih kriza samo posegnuo za tih sat i pol sreće i sve se moglo riješiti. I to što se ubrzo vratio u rodni gradić, bogatiji samo za polovni “Les paul” i “Fender” pojačalo, ali s velikom željom da napravi pravi rock band s kojim će pokoriti najprije Zagreb, pa Jugoslaviju, a potom i cijeli svijet! Trajalo je to vrlo kratko jer su članovi sastava odlazili brže nego im je Jenki mogao popamtiti imena.Svirke su bile preglasne i potpuno nerazumljive, a svi su tražili da sviraju nešto za ples, a ne tu “progresivu”, koja je dobra samo jako pijanima i onima koji su se upravo vratili s grupnog pušenja odebelih, ručno rađenih “dimilica”. Teška srca, Jenki je kapitulirao pa se uskoro priključio gažerskom sastavu koji se “ubijao” od posla, svirajući svadbe i zabave. Kosu je i dalje uzgajao, bio je stalno u “kožnjacima”, svirao je “preko one stvari”, ali je brzo skupio love za auto, podigao kredit pa se odselio od staraca u svoju garsonjeru, a kad im je “upalila” svirka na moru, imali su love za odlazak u obližnji Trst svaki tjedan… Ali Jenki je i dalje sanjao samo jedan san. Opet svirati “rokericu”, a kad bi mu se pružila prilika da se popne na binu, zajedno s svojim idolom ,Junkey Slimom… E, čovječe, sve bih ove “tezge” dao za pet minuta sa svojim guruom, koji je lagano, ali sigurno tonuo na svim poljima.

Krajem sedamsesetih, njega i slične “glam rokere” pomeli su pankeri pa je stigao “new wawe”, pa novoromantičari, pa techno, rave, a Junkey je udarao svoj bugi i uvijek jednako zavijao “Oh baby” i slično, beskrajno dosadno i već tisuću puta viđeno. Usput je bivao sve ćelaviji, oko pojasa pojavili su se prvi “šlaufići”, zubi su poprimali zemljano žuto smeđu boju, a bilo ih je sve manje…

Janko je početak rata u domovini dočekao svirajući na brodu, a kad se iskrcao u Genovi, pohitao je doma, usput kupio pušku i uniformu pa se prijavio u ZNG. Nije baš predugo ratovao jer su ga bolesti, koje su se izmjenjivale kao na traci, više vremena držale u lokalnoj bolnici, nego što je stigao braniti rodnu grudu. Vrijeme hospitalizacije iskoristio je za skladanje nekoliko domoljubnih pjesama, koje je na lokalnom radiju snimio, a koje su postale poznate i izvan uskih granica njegova zavičaja.

Kad su topovi umukli, a zavladao trajni mir, otac mu je priopćio kako bi bilo vrijeme da i on počne nešto pošteno raditi, a, ako želi, može naslijediti njega na mjestu referenta u Općini jer on s “prvim prvim” ide u mirovinu. Roker, borac, pjesnik, redikul, uvijek u opoziciji i uvijek protiv svih oblika srednjestrujaške glazbe, “meanstreama” svih vrsta, bio je na kušnji života… Godine su ga stigle, a on je još uvijek nigdje. Ni stalnog posla, ni žene, ni djece… Posjedovao je iskaznicu dragovoljačke udruge, nekoliko gitara i stari “Spaček”, kojemu je još prije dvije godine istekla registracija… Pristao je zamijeniti umorna oca, koji je zbog toga bio neizmjerno sretan. Uz posao udaranja žigova i javljanja na telefon, brzo je savladao tajne kompjutera pa su k njemu stalno dolazili po savjete i pomoć. Svirao je i dalje po svadbama, bivajući sve živčaniji na “cajkaste” želje pijanih svatova pa je i sam morao “smotat´ anticajkastin”, da nekome ne opali šamarčinu, kad ga, pljujući mu u lice, traže da svira “Kao divlji pas sa lanca, kao vino bez pijanca” i slične bljuvotine…

A onda je došao trenutak o kojemu je sanjao… Suradnjom između mladeži lokalnog HDZ-a i srodne im pučke stranke iz nekakve britanske provincije, promućurni promotor organizirao je turneju po Hrvatskoj Janku omiljenih “Fifty boysa”, s Junkey Slimom, koji se još uvijek nije predavao, već je desetljećima prašio iste pjesme, istog ritma, sličnih tekstova, samo s novim momcima u postavi banda. Promotoru je trebala i predgrupa pa, kad je referenta u Općini Janka pitao zna li koga tko bi to otprašio, odgovor mu je stigao iste sekunde:
– “Jenkee boy´s”, ja garantiram da će biti sve OK! – prisegnu Janko za posao života.

Nakon krvavih proba “Yenkee boy´s” škvadre i pompoznog dolaska ocvalih britanskih rokera u mjesto, sve je bilo spremno za događaj desetljeća, a Jankov iskorak iz snova u blistavu stvarnost. U glavi je vrtio stotinu filmova. Ako sve prođe kako valja, šef ga više neće moći zajebavati da može svirati samo na sprovodu njegove mačke, a kolegica iz ureda (mlada udovica) možda ipak pristane na zajedničku kavu, koju već dugo izbjegava…

U finalu ispalo je ovako:
Čim su Junkey Slim i njegovi pajdaši stigli u jedini hotel u mjestu, prikrpala im se Anka, lokalna kurvica, koja se “kresala” za sve i svašta, a ako “mušterija” nije imala love, i blaga riječ bila je dovoljna. Ona je naumila “obradom” svjetskih rokera malo si podići narušeni rejting… Janko je bio “cool” i tek je na tonskoj probi prišao pratećoj sviti svog idola, koji je odmarao u hotelu i sve detalje prepustio svojim momcima od povjerenja… Tako je Janko bez frke otpjevao nakoliko najvećih hitova svog idola, ostavivši bez daha i tehničare za pultom i prateće glazbenike, koji misu mogli vjerovati da u ovoj balkanskoj pripizdini netko tako dobro izvodi repertoar posustalog
rokera, kojemu je Anka – “Angie” upravo pokušavala muškost dovesti u “radni” položaj, ali unatoč polusatnom “feliciju”, kako je to Anka izgovarala, rezultata nije bilo. Zvijezda je pala i nije se dizala…

Sala lokalnog kina bila je puna. Janko je svojih pola sata s momcima odradio besprijekorno. Kad su odsvirali zadnju predviđenu stvar, duboko se naklonio, pustio je da mu sijede kose padnu sve do poda pa onda iz sveg srca zaurlao u mikrofon:
– A sada, and now!!! Dame i gospodo, braćo i sestre – Junkey Slim i Fifty boooooy´sssss!!!!
Nastup je bio katastrofa. Svirka još kako-tako, ali pjevanje – nula bodova! Janko nije mogao to gledati skrštenih ruku… Negdje na polovici koncerta utrčao je na slobodni mikrofon i pomagao pjevati prepariranoj zvijezdi… Zvijezda se ubrzo uhvatila za trbuh i odjurila iza zastora… Band je svirao, kao i onaj na Titaniku, a Janko je zauzeo mjesto posustalog frontmana. Domaća raja bila je oduševljena, band je prašio svoje po zadanoj play listi, a Janko je odrađivao svoj životni san. Pjevao je pjesme svog idola i to sto puta bolje nego on sam. Kraj koncerta pa bis, pa još jedan i kraj…

Janko, pedesetogodišnji roker, imao je te večeri nepunih osamnaest godina! Baš tako se osjećao. Pokazao je svima što i koliko može! Kad su se svjetla pozornice ugasila, požurio je do garderobe. Tamo je Junkey Slim bučno povraćao u plastičnu košaru za smeće u uglu… Perika mu je skliznula niz tjeme, a umjetno zubalo je pokušao izvaditi iz dna kante… Angie je samo zakolutala očima i krenula u pravcu gitariste i bubnjara, jer oni još nisu kušali nju, kao najslađi lokalni specijalitet… Janko je prišao svom idolu, izvadio rupčić, obrisao mu znojno čelo, poravnao košulju i hlače pa ga zagrlio i nježno mu, kao svojoj najvećoj životnoj ljubavi, šapnuo na uho:
– Don´t worry, Janko se brine za tebe…
Ošamućeni roker pogledao ga je, sav u čudu, potpuno nesvjestan pravog stanja stvari, ali osjećao je da ga čuva pouzdani anđeo čuvar. Janko je otvorio vrata garderobe i, ošinut svježim zrakom, shvatio da je upravo odrastao s puno desetljeća zakašnjenja. Pa što, pomisli pravovjerni roker. Moja himna ostaje ista: “I know it´s only rock´n´roll… jebiga, a to najviše volim!”