Kolinje

Ljutili se vi, dragi političari, kol´ko hoćete, ali mene sva ova predizborno-izborno-postizborna parada neodoljivo podsjeća na najobičnije seosko kolinje. Zašto? Pa, evo obrazloženja…

Recimo da se u seoskom dvorištu našla ekipa u plavim, crvenim, zelenim šuškavcima pa idu uvjeravati birače, to jest svinje, da izađu na izbore, odnosno kolinje. Činili su to ionako mrkvom i batinom. Malo obećanja, malo prijetnji, malo jela, pića, muzike, pa ako nećeš na izbore, znamo mi i drukčije. Predizborna gesta – bacanje malo šrota i klipova kukuruza svinjama, odnosno biračkom tijelu, samo je uvertira u egzekuciju. Manjine su donijele malo rakije, a Stipe je oštrio noževe, jer on je taj koji odlučuje o životu i smrti, o mandataru, o sudbini biračkog tijela…

Kad je kampanja okončana, a nervozno prase predosjećalo nevolju i zabilo se u kut svinjca, ekipa u šuškavcima banula je u svinjac. Počela je očajnička borba za biračko tijelo. Nakon nekoliko minuta borbe, prestrašeno prase bilo je sputano, a oko njuške zabacili su mu tzv. poteznicu i vukli ga van iz svinjca, prema biralištu, tj. gubilištu. Voda je već kuhala, a rema bila postavljena u kutu dvorišta. Gong, promatrači i radoznali susjedi zavirivali su u svinjac i pomno pratili proces dolaska biračkog tijela i glasovanje. Glasovanje je bilo glasno i prodorno. Upravo onako kako se glasa netko kome se bliži kraj. Svinja je znala da je najebala.
– Drž´ ga malo bolje, Ðurđa – vikao je Ivo, potežući svinju iz petnih žila, te dobacio Joži – Kakav si ti seljak, samo se “burlaš” i spotičeš oko nas, daj se odluči, ´oćeš stat´ lijevo ili desno!

I Zoki je bio živčan što biračko tijelo pruža tako žilav otpor i nikako neće lijevo, već uporno po sredini. U jednom trenutku borbe nervozno je šutnuo Ljubu nogom u guzicu pa je Ljubo pao u gnojnicu. Nakon toga, šutke je otišao svom ćaći pomoć´ peći rakiju, nek´ se ovi sami zajebavaju s tim mušićavim biračkim tijelom… Uostalom, ´ko je vidio da jedan uvaženi profesor i intelektualac vuče svinju po dvorištu. Za te prljave poslove uvijek ima dragovoljaca, a on to nije…

U međuvremenu je iscrpljena svinja već bila na tlu, a nož se približio vratu.
Egzekucija je bila bolna, ali u duhu EU propisa, jer je i prije iskrvarenja, iscrpljeno kampanjom, prase već bilo dovoljno omamljeno, da smrtonosni ubod više nije ni osjećalo. Kad su članovi stranačkih mladeži uhvatili krv za krvavice, uislijedilo je šurenje i brijanje, da bi pobjeda bila čista i blistava! Odnekud se pojavio Nazif i ekipa u “Tamiću”.
– ´Ajde, prodajte meni dlake od tu svinju, to mi skupljamo! Ako imate i koji akomulator, gazda, samo daj!
– Evo, ja ti dajem badava te čekinje – lukavo se sjeti Ivo.
– E, vala, gazda Ivo, imaš moj glas, ako ti ikad bude trebalo – veselo će Nazif, trpajući otpale svinjske dlake u vreće.

Kad su obavili “trančiranje” na remi, situacija je bila vrlo složena. Prase je imalo dvije gotovo jednake polovice pa je raspodjela mesa i mandata tekla teško i napeto. Mesar Stipe nije znao kome dati da završi posao pa da se krene u pravljenje kobasica i kulena. Lako je bilo rasporediti njušku, papke i uši. To su dobili “penzići” za hladetinu. Oni se tresu jednako kao i žuljica. Vesna je dobila rep, jer je slabo nabrusila škare i noževe za ovu akciju. Manjine su dobile iznutrice, jer ionako idu i jednima i drugima na jetra, a Anto muda i bubrege. Branimirovi su odmah pokupili špek, dok su Ðurđa i Joža i dalje vrludali oko stola s mesom, ne znajući kud bi sa sobom. Vesna i Radimir pomagali su Zokiju, dok je Ivo uvjeravao Stipu da ima 77 kobasica i da mu da ostatak mesa… Stipe je rekao da ne zna, da mu je pun kufer tog kolinja i da bu zbrisal na par dana u Brisel, pa će onda odlučit´ kak´ će. Do tada, nek se bore da skupe 77 kobasica, jer čvarci nisu dovoljni za prevagu…

I tko je kriv za ovu pat poziciju? Narod. Birači.
Ako ste primjetili, nigdje nisam spomenuo pranje crijeva, što je najprljaviji i najsmrdljiviji posao kolinja. Ta je čast pripala, naravno, sitnoj raji, biračima, narodu. Jasno je valjda koga je red da prebire po govnima i čisti crijeva, da budu spremna za pripremu ključnih 77 kobasica, za konačnu pobjedu. Idu naš narod te brojke blizanci… Sadili smo 88 ruža, sadnica, čega li već, za druga Tita, sad treba 77 ruku pa su sve cijene na 99, valja raditi do 66-te za mirovinu, ako nam nije dugačak bar 22, ne valja… itd. Ah, narod, narod, nikad neće znati što mu je činiti.

Sjetih se jedne situacije, neposredno prije rata, u tadašnjoj Jugi… Isto tako su neprestano po novinama i TeVe-u trubili o narodu kao pametnoj masi koja se neće dati zavesti i podići ruku na brata svoga u komšiluku ili susjedstvu. Znate ono:
– Narod nikad neće zaboraviti na zajedničku borbu protiv fašizma, imperijalizma, ´izma…
– Narod će prevazići nacionalističke, šovinističke, ´ističke pojave, te živjeti u ljubavi i slozi u bratskoj zajednici, njegujući bratstvo i jedinstvo… Narod ovo, narod ono…
Pa je nekome dopizdilo to mlaćenje narodom po plotu, te je u Sarajevu na jednoj fasadi osvanuo grafit: “Jebo narod mater svoju”!

Ista fasada je nekoliko mjeseci kasnije bila prošarana i izrezbarena finim narodnim vezom šrapnela i ostalih potpisa ekipe s brda… Narod je, dakle, opet ukakio stvar. Kao i obično.