Pro-klijo

Mudri narod vjekovima zbori: “Kako siješ, tako ćeš i žnjeti!”; “Nema kruha bez motike!”; “Tko se dima ne nadimi, vatre se ne ogrije!”; I tako dalje… Ali, ispada nekako da su te poslovice i narodne mudrosti malo ishlapjele iz kolektivne svijesti bića trećeg tisućljeća, poput Božjih zapovijedi, kojih se sjetimo tek kad nas netko nagazi i povrijedi pa ih se onda hvatamo, poput zakonskih paragrafa…. Poglavito se to odnosi na “ženu bližnjega svoga” i na zapovijed o želji za tuđim stvarima, dobrima, nekretninama, pokretninama, karticama, čekovima, pin-ovima… Tuđe hoćemo, svoje nemamo, ne damo!

Kad bi još to tuđe bilo naše, onako “lišo”, bez muke i velikoga “stroška”, to bi bilo savršeno! Zato postoje nagradne igre, lutrije, kladionice, “zlatne narukvice” slučajno pronađene na cesti, šibicari, prodavači magle i prevaranti svih boja i dezena. Ako Sanader i zabrani pušenje na javnim mjestima, ni dragi Bog osobno neće moći zabraniti izume koje će masa naivnih “popušiti” pa malo tugovati i gristi se… Sve do prve prigode, koja će opet probuditi tek zadrijemalu pohlepu pa će lovina zagristi mamac, kao som u Draganićkim ribnjacima!

Ovaj krležijanski uvod, uvod je u zgode koje su potresle moje selo malo i našu zemlju malu, lijepu i cijelu. Vip-net, austrijski povezivač ljudi telekomunikacijskim čudesima, odigrao je na kartu pohlepe i želje za kruhom bez motike i lopate, vrlo perfidno i lukavo. Reklamna kampanja zagolicala je lakovjerne u prvoj sekundi. Tutnjalo je s ekrana: Svaki dan jedan automobil, samo za vas! SMS-om do Renault Clia! Uključite se i vi! Nepovjerljiv, kakvog me život učinio, nisam ni probavio tu reklamu, ali znaju u Vip-u da je to manjina u društvu pa je raja nabrusila nokat i udri porukama na novi auto! Sve do jednog poslijepodneva, kad vraćah se doma s posla, zvoni mobitel… Vidim broj – susjed koji me zove samo ako treba kupiti lijek za babu ili koncentrat za piliće i slične sitnice, za koje se ne isplati plaćati autobusnu kartu.
– Alo, gdje gori? – pitam, kršeći propis o nemobiteliziranju u vožnji.
– Ej, Damire, ako nisi preblizu doma, ajd´ mi kupi Vip bon od 100 kuna, hitno mi treba!
– Dobro, susjed, evo, skrećem do kioska!

Susjed Joža, umirovljenik, on i “njegova baba”, kako je on zove, žive polako i mirno, baš kao u kakvoj Škorinoj pjesmi. Par kokica, pure, guske, bašta, brajda… Dica se poudala, penzijica solidna…. Jedino je stari auto posustao, a susjed bi još malo šoferirao pa je prepoznao šansu! Nešto mu je govorilo da je kucnuo čas da i on nešto dobije, onako, bez muke! Vip mu poslao poruku s laganim pitanjima, on zagrizao, i šou je mogao početi… Vip ga pita, on šalje poruke, sve točno odgovara, a bodovi rastu! Kaže da je pred vratima finala, još par pitanja i Reno klio je u dvorišču! I, jebiga, eto malo prije “iscurio” saldo, nula kuna, i sjetio se mene kao slamke spasa… Zamisli da sad netko drugi pošalje još nekoliko poruka i odnese mu auto ispred nosa! – E, ne´š, mamicu ti tvoju, danas je na mene red, odlučan je Joža, dok nestrpljivo struže bon te upucava nove, spasonosne kune, koje vrijede više od dionica konkurentskoga T-Coma!

Skurio Joža i tih sto kuna bona. A, što neće, kad je cijena poruke 6 kuna! Plus Pe-de-ve! Ali, nema veze… Damire, kupi mi sutra tri bona pa, ako ne dobijem Klija, jebaću nekome nanu… Probao sam ja objasniti Joži da je to klasična navlakuša, igra za naivne i pohlepne, da su to sve lopovi, i da je to vjerojatno protuzakonito… Ali, uzalud! Nije pomogla ni mjera njegove babe, koja mu je treći dan ludila sakrila novčanik i zaključala se u sobu. On je izvukao odnekud 100 Eura što su kćeri ostavile prošloga Božića, sam otišao busom u grad, promijenio lovu, kupio bonove pa udri po porukama..
– O, Joža, pa prije će proklijati krumpir u podrumu, nego vi Klija dobijete ovako…
– Evo, Darko iz Rijeke je sinoć imao 25 milijona bodova, Klio je njegov, a ja sam imao dvajstdva milijona! Sad znam taktiku, danas je auto moj!
– Ajd´, kupi još dva bona, dat ću ti novce od penzije, a ako Klijo dojde doma, vrtimo janjca, muzika će svirat, bit će fešta!

Maloj djeci i starijim ljudima nije se lijepo zamjerati pa sam kupio još malo bonova za stišavanje novonastale ovisnosti i krize koja je prijetila nedobivanjem auta. A penzija je već bila skurena, počelo se vaditi iz crnog fonda. Četvrti dan igre Joža je otkrio još nekoliko igrača iz sela pa su mu oni odjednom postali neprijatelji broj 1! Ma, vidi ti pohlepe, i oni bi novi auto! A spiju na novcima! Onaj Franja ima love “ki štraje” i još bi mukte auto, sram ga može bit´!

A, onda je čaroliji došao kraj… Ministarstvo je dokučilo da je sve to nelegalno i zabranilo igru! Baš su bezobrazni, a Jožu je tako dobro krenulo… Sad je izgubljen i dezorjentiran. Mobitel je ugasio i bacio ga u ćošak. Iz principa ga neće paliti do velike sile… Ili prilike za dobar dobitak, za glavni zgoditak. Koliki je bed nastupio, najbolje opisuje događaj od jučer: Baba je već zaboravila na još svježe rane svojega Jože pa je ništa ne sluteći rekla:
– Čini se da sjemenski krumpir dobro klija, mogli bi sadit´ kad se izvremeni malo!
– Samo neka klija, meni je proklijalo i previše za ovu godinu! Ako mi još jedamput spomeneš da nešto klija, mogla bi ti na Mijačevici (mjesno groblje)proklijati! – odbrusi Joža i nastavi slušati svoj omiljeni radio. Mrežnicu, naravno.