Vlado, crni Vlado
Koliko znam, svi naši ministri i ministrice su u braku. Dakle, udate su i oženjeni su. Iz te dvije riječi da se napraviti svakakva igra riječi. Na primjer: Vlada nas kroz poreze i doprinose fino “ženi”. Jer kad vas netko ostavi bez određene svote novaca, narod kaže: “Oženili su ga za deset ´iljada maraka, eura, kuna …itd”
Pa je tako Matešina Vlada udala Slavonsku banku, dobivši relativno bijedan dar u obliku šake dojčmaraka, a Banku je fino pripremila za brak. Sanirala je gubitke, napravila joj face lifting, usisala u nju dosta kuna poreznih obveznika. Dakle, postupila je kao i svaka majka koja želi dobro udati svoju kćer – malo nakita, malo samohvale, blistava vjenčanica i dobar miraz. U to doba Banke nekako nisu baš bile na glasu kao uspješne u svojoj djelatnosti, štoviše, proizvodile su gubitke pa ih je majčica Država futrala novcima i pripremala za uvaljivanje neobaviještenim strancima, koji su kupovali sve redom kod nas pa će valjda kupiti i Banke. Pa nisu one za Bogom kamenje bacale, mudro je promišljao tata Mateša i ujak Škreb, sa stricom Škegrom, a protiv takve hitne udaje tih Banaka – djevojaka nije ništa imao ni ćaća Franjo. Rekoh, Banke su bile dosta u prometu. Svi su ih mažnjavali, kako je tko stig´o. Poput djevojaka što su se rano upustile u odnose pa upale u probleme i na loš glas. Ono – ma ´ko je nije vidio, taj je nije j..o…!
Neke su bile toliko promiskuitetne da su skroz propale. Tata i mama su ih jednostavno razbaštinili i odrekli ih se čak i u sudskom registru. Neke su zatrudnile, neke prekinule školovanje, a ipak djevojke iz boljih kuća imale su sreće da im mama Država nije bila k´o maćeha pa su ih dale u popravni dom, malo u sanatorij na saniranje, maknule ih iz lošeg društva i s ulice pa umivene i pokrpane ponudile stranim kapitalistima na udaju. Svaka je imala dobar miraz, za nevinost nitko nije ni pitao. Uostalom, ti investitori bili su stari i ćelavi pa ih takve sitnice nisu zamarale. Samo nek´ je mlado i perspektivno! Udale se tako Splitska, Zagrebačka, Privredna, Riječka pa još neke curice, lokalne zvijezde, a među njima i elegantno popunjena Slavonska bančica djevojčica. Kupila Hypo bankanju u hipu pa se roditelji – prodavatelji nisu baš puno osvrtali na predbračni ugovor i na te sitne detalje i gluposti, već su svoju udavaču opisali kao najljepšu i najbolju djevojku u selu, pripisavši joj još malo epiteta i vrijednosti, misleći da ti hipici iz Hypo banke neće ni provjeravati te sitnice… Onako slavonski pitali su mladoženju:
– A, što kažete na malu!? Lipa je, pametna, ima dobar miraz, zna sve raditi, poslovna, štedljiva, poštena, iz dobre i poštene kuće… Hvalio ćaća malu, a mama još prisnaži:
– Vidit´ ćete, kad je uzmete, kako ste dobro napravili. Zdrava je i prava, ako Bog da, lipo će vam bit´! Ne znate vi što ona sve krije u sebi, kapacitet i po!
– Da, svakako. Naturlich – rekoše kupci i kupiše malu divojčicu bančicu, a ubrzo je preprodaše dalje, za veće pare. Naravno.
Malo su kopali po predbračnom ugovoru i otkrili da mala i nije baš tako poštena i dobra bila, kakvom su je mama i tata prikazivali. Ostalo znate. Hypo banka tužila, naši ih ignorirali pa tražili arbitražu, kako im je pouzdani obiteljski fiškal preporučio. Arbitražna komisija potvrdila presudu Suda, žalit se više nema kome, a svotica s deset milijuna Eura narasla na 40 milijuna “Ojera”!
To je bizmis, kume. Platili bančicu siću, uvalili je dalje i još zaradili deset puta više love od naše Države, tj. Vlade.
Oni su, dakle, “oženili” Vladu, a ona će oporezovati, tj. “oženiti” nas! I sad vam je valjda jasno zašto Vlada nema ženu… Zamislite da je Vlada osoba. Neka bude Vlado. I dolazi Vlado doma u kasan sat, malo umoran, pomalo pijan. Ljut, bijesan, razočaran… Zabrinuta ženica pali svjetlo u hodniku i pita Vladu što se desilo… On se skljoka na kauč te zakuka:
– Napravio sam glupost, ženice moja, veliku glupost…
– Što je bilo!? Kartao si pa si izgubio opet deset rundi pijače!? ´Ajde, dobro, svakom se desi – pokušava ženica biti razumna, iako je ljuta ko ris.
– Joj, ne. Nije tako bilo. Izgubio sam parnicu. Znaš, ono kad smo malu udavali pa oni papiri nisu štimali…
– Da, dobro, pa nije kraj svijeta. Advokat sigurno zna pravni lijek. Žalit ćemo se!
– Nemamo više kome. Gotovo je, moramo platit´ odštetu Banci…
– Koliko treba? Ako ne budemo imali svoje love, idem do mame, ona je rekla posuditi nam ako zapne…
– O, nesretan sam i jadan, neće to biti dosta…
– Koliko treba platiti? – žena je već bijesna.
– Četrdeset!
– Četrdeset tisuća kuna!? O, Bože…
– Ne, ne – puno više!
– Četrdeset tisuća Eura!?
– Milijuna, ženo, milijuna!
– Četrdeset milijuna Eura!!!??? Pa ti, Vlado, nisi normalan! Možemo odmah na štrik oboje! Budalo jedna glupa! Idiote nerazumni i rasipni! Zatr´o si sve što smo stvarali! Marš van iz kuće, raspikućo!!! Nemoj da te moje oči više vide!
A tko će našoj Vladi nešto takvo reći… Ili onoj Vladi koja je sjebala stvar. Šuti i plati. Iza ugla čeka još i Astaldi i tko zna tko još. Eto, zato Vlada nema ženu. A ipak ih “ožene” tu i tamo.