Dražesni pupoljci svibanjski

Ma koliko se ja trudio, starao, trsio, napinjao, zapinjao, na zadnje noge propinjao, ovaj uradak nisam uspio prije napisati… Po cijenu da mi učiteljica da “kulju” iz zalaganja i razumijevanja, da me ne prime na državnu maturu, da me opali Elton John po golom turu, ja sam “orcao” svih ovih svibanjskih dana pa će tijelo ovo dočekati Tijelovo, umornih ekstremiteta i onoga što je od uma ostalo. Kako su “Buldožeri” onomad pjevali: Drugovi! Novo vrijeme donosi sa sobom i nove zadatke! Pa nastavak: Novo vrijeme, staro stanje, novo vrijeme isto sranje!

Bio je to čuveni album “Izlog jeftinih slatkiša”, a sjetio sam se toga dok sam iščekivao u redu za svoj poklon paket “Kraša”, za uspješno prikupljene sličice “Životinjskog carstva”. U tijeku je promjena albuma pa toleriraju i nedostatak od 20 sličica. Sve je to u redu, ali navala je velika pa paketi sporo stižu u Karlovac. Kao humanitarna pomoć, onomad. Iako je računica više nego jasna, svi i dalje kupuju čokoladice, lijepe sličice, mijenjaju se s kumovima i kolegama, sve dok se album skroz ne zašareni i dok se ne ispuni dovoljno da se dobije taj paket (jeftinih) slatkiša. Životinje nisam slučajno spomenuo jer s njima sam proveo dosta vremena u ovomjesečnim akcijama.

Sve je počelo, kako to i biva u svibnju, s proslavom 1. maja. Biciklijada, tisuće biciklista, grah i golubovi, koji su bili živa opasnost za biciklističku populaciju koja je čekala start na Korzu. Oni su lagano serkali s krovova, a poneki projektil našao je cilj na nečijoj kacigi ili na ramenu. Na Grdunu neki (ekipa iz Belavića) se okupaše, dok su drugi lovili ribu, a na roštilju pekli kobase. Sve po onoj staroj – U se, na se i podase…

Iza golubova, ribica i nestalih pasa, mačaka, papigica, koje pokušavamo putem RM-a vratiti njihovim vlasnicima, zaskočio me Nilski konj! Otvorenje Hypo Alpe Adria Bank poslovnice u Karlovcu. Djeca crtala konja s Nila u svim varijacijama. Njihova zaštitna njuška u dječjoj je mašti trčala, hodala po žici, vozila bicikl, žonglirala s kasicom prasicom i slično. Najbolji konjocrtači dobili su nagrade.

Ostao sam na vodi i prigodom otvorenja pontonskog mosta u Belavićima. Točnije, ostao sam na suhom. Tu se, naime, dogodilo nešto neobično i neobjašnjivo. Po prvi put u karijeri mojoj neki je događaj počeo ranije nego je najavljeno i zakazano! Ako mislite da je nekome sat žurio “akademsku četvrt” naprijed – nije! Bila je to akcija u tipu “Ništa nas ne smije iznenaditi”! Most preko rijeke Kwai, pardon, Mrežnice, izgradila je naša vojska. Točnije, inženjerija. Pravi primjer uspješnog provođenja nepobjedivog plana “Armija i narod”! Jureći, knap s vremenom, u Belaviće, najprije sam u Sv. Petru umalo otišao Svetom Petru na čvenk… Jato domaćih gusaka elegantno se uputilo preko ceste, gegajući se onako bijele, kao plesna grupa Lokice Stefanović! Koči, Damire, ako ti je blatobran i vezni lim mio! Škrrriiip… Stao na centimetar od živine, obrisao znoj s čela pa pravac pontonac. Čemu žurba, imam još deset minuta… Ali, to sam ja samo mislio!? Dojezdim do mjesta radnje, a tamo gradonačelnik Baršić već drži govor!?!? Vojska u stroju ukočeno stoji, uzvanici se češkaju iza uha i gledaju me u čudu. I ja u čudu gledam sat – osam minuta do 11, a otvorenje zakazano u 11! Koji je gnjurac sad? Nije gnjurac, koji je mirno plovio Mrežnicom, zajedno s nekoliko pataka uveličao svečani čin, ništa kriv. Stvar su zaribali kruti vojni protokol i vječno od nadređenih splašeni niži časnici, koji su, čim se automobil s generalom Kruljcem zaustavio, odmah kriknuli:
– Poooozor!!! Miirno!!! Poooozdrav!!!
I sve to osam minuta prije vremena. Prijavak, smotra, himna, minuta šutnje – a mene, moderatora, još nema. Ja čuvam guskama živote i oprezno parkiram, sav sretan što ne kasnim… Pa se gradonačelnik sam najavio, počeo besjedu, a ja sam potom preuzeo mikrofon te je most valjano kršten, blagoslovljen i otvoren. Ajd´, nek´ mu je sa srećom!

Dan-dva kasnije na Kamenskom “Žabarijada”! Natjecanje ovih skromnih i simpatičnih skakača u dalj. Deset kreketavaca, koji baš nisu kontali što se događa, postavili su u sredinu borilišta pa ´ajmo hop! Neke su skakale, kao da se spremaju na žablju Olimpijadu, a neke su zabušavale, ponašajući se baš onako mušićavo – ženski. Jer kako objasniti da žaba, koju su nazvali Meri, prvi put skoči rekordnih 90 cm, a u druga dva pokušaja samo sklizne s zaletišta i tako upropasti treneru i vlasniku očekivano slavlje, a sebi doživotnu slavu u barama i rijekama Karlovca i okolice… Uglavnom, žabe koje su se borile vraćene su u jezerce na Lemić brdu, gdje će ih čuvati pobjednica, desetogodišnja Dorotea, čiji tata je vlasnik vode i zemlje od kuda su žabe dopremljene na natjecanje. Sve su natjecateljice preživjele utakmicu, čak i žabac Johnny, čiji je “trener” bio toliko “nagutan” da je, prilikom poljupca, svom pulenu “gazda” Joža sigurno prenio bar 1,2 promila.Srećom, doping kontrole nije bilo… I tako se ja, kao voditelj “Žabarijade”, naradih do sita, a kasnije su žablji kraci, pohani i vrući, fino legli. Kre, kre – moraš pojest´ sve!

I na kraju svih svibanjskih ofenziva, a to su još “Maturijada”, “Glas mladih” i tko zna što još… A ja sam poželio voditi jedno natjecanje na koje sigurno ne bih zakasnio – Utrku puževa! Pa da onako polako dođem, objavim start pa polako čekamo nekoliko sati da ekipa savlada stazu od pola metra. Ako se ne varam, takvo nešto organizirao je prije nekoliko godina gazda Boris iz “Zlatne ribice” u Ribniku. Valjalo bi to uvrstiti u turističku ponudu pa povući koji euro iz za to predviđenih fondova… Možda bi to dobro utjecalo na smirivanje ovog ubitačnog tempa, koji mi je čak onemogućio da bar malo uživam u mirisnim pupoljcima svibanjskim i u “rascvetelom maju”, kak´ popevka veli… Možda ispadnem malo plemenitijeg roda ako priznam da ipak volim raditi k´o konj! Konj sivac, domaći, obični. Broj 125 u “Životinjskom”.