Akcija “Spaljena koža”
More. O, more. Sinje more, debelo more, opjevana slana vodo, beskrajno plavetnilo, kruh sa sedam kora, ZERP, bespravna gradnja, toplesi, nudisti, furešti, Abramovičeva, Bernijeva i Ivaniševićeva jahta, Sodoma i Gomora na Zrću… Sve su to naslovi koji se ponavljaju svako ljeto u novinama, a taj slani kutak naše domaje svatko doživljava na svoj način, pa tako i ja.
Nakon dvije godine kontinentalnih ferija, eto mene opet na našem najdužem otoku, koji je onomad bio najkraći (i jedini) put s juga na sjever zemlje. Kao prvo, bilo je to jedinstvenih deset dana u kojima je moja obitelj bila na okupu u kompletnom sastavu. A da je to protumačeno nesvakidašnjom pojavom, podcrtavaju riječi mlađe kćeri koja je, nakon cijelih tjedan dana mog 24-satnog druženja s njima, izjavila:
– Tata, sinoć sam sanjala da ideš svirati u Split. ´Ajde, reci da je to bio samo san…
Potaklo me to da izračunam koliko dana u godini ima, a da ja baš nikuda ne mrdam iz kuće. Nisam siguran, jesu li u pitanju dva dana ili možda čak i tri… Jebiga, radne su subote, Uskrs, Božić, Dan Domovinske zahvalnosti, Državnosti, Neovisnosti, Tijelovo, Spasovo, Osmi mart, Valentinovo, Sisvete… Ako nisam ispred radijskog mikrofona, već se nađe neka neodgodiva gaža ili nešto već, gdje je pojava moje njuške neizbježna.
I tako, ležeći u krhkoj sjenci suncobrana, namazan još jednim kilavim sredstvom za zaštitu od sunčevih (zaista prejakih) zraka, promatrao sam likove koji su se zaputili na isti komad mora kao i mi. Nešto pokislih Germana u dresovima Ballacka i Schweinsteigera, koji ni za živu glavu ne bi ove godine ljetovali u Španjolskoj, pa Austrougari, braća Slaveni i nekoliko obitelji koji su govorili neke zaista nerazumljive jezike pa sam ih ja proglasio Litvancima, Estoncima i Čečenima. Jer što bi djeca rekla kad bih priznao da pojma nemam koje je to pleme. Nit´ novine čitaju, nit knjigu drže u ruci, da ih to bar malo izda… Samo leže, malo plivaju i kokodaču na tom svom jeziku do besvijesti. A prijevoda nema, titla niotkud…
I dok se nevina koža svakim danom sve više crveni, prvo stradaju ramena, pa noge i sve ostalo, unatoč faktoru koji, ako je vjerovati reklamama, štiti kožu stopostotno, a, uostalom, tako piše na bočici (pisalo je i na plotu nešto, pa su se mnogi lakovjerni zaletjeli…), uzeh aparat, da malo digitalno zabilježim dječje radosti u toploj vodi. Snimam i uživam, ali mi jedna lampica zasvijetli na uzbunu! Što ako me netko iz prikrajka prati i motri i počne vikati po plaži:
– Uzbuna ljudi!! Pedofil! Prokleti prljavi nastrani gade, pratim te ja… Već deset minuta snimaš nevinu dječicu! Sad ću zvat´ murju, mamicu ti pokvarenu!
Uh, lako moguće. Danas su svi nabrijani na sve. A da to nije nemoguće, brzo sam se i sam našao u dilemi. Do nas je ležaljke, suncobran i frižider s pivom parkirao odebeli Nijemac i svo vrijeme škljocao povećim Canonom, snimao kamerom. Otkud ja znam snima li on svoju mlađahnu ženicu ili djecu što skakuću u toplesima ili potpuno gola. Brrrr… Nastojao sam ne razmišljati tako, već se opustiti i uživati u to malo vremena koje mi je ostalo za odmor premorenog tijela i očito prenapregnutih ostataka moždanih vijuga. Ali, brus…
Idućeg dana, nova sumnja… U susjedstvo na plaži dođoše četvorica mladića. Slovenci i Austrijanci. Njih sam odmah provalio tko su i odakle su, ali nešto me ipak malo kopkalo. U more su ulazili uvijek dvojica po dvojica. Tako su igrali i odbojku, plivali, a što mi je bilo najveći “dokaz” da su oni na putu pred oltar – mazali su si leđa kremom po istom rasporedu, kako su obavljali sve ostalo, pa i dijeljenje slušalica I-poda. Homići, protutnjalo mi je glavom. Ma sto posto, uvjeravao sam sam sebe. Vidi kako samo guguću, k´o golupčići, govor tijela više je nego sugestivan… Mene nećete prevariti da ste rodbina, nanjušim ja takve… I dalje sam pričao potiho sam sa sobom. Kompletna frka ulovila me kad sam se nekoliko puta neoprezno sagnuo, pa su mi se kupaće spustile ispod granice, to jest, malo iznad nevino mi bijele guze! Osjetio sam kako me njihovi pogledi strijeljaju poput laserskih zraka. Guzu zidu, Damire moj! A zida nigdje na vidiku… Pobojao sam se da ću proći kao u onoj prostačkoj narodnoj izreci: Niška banja, oštar greben, dođeš pošten, odeš je..n!
Idućeg dana sparkirali smo se malo podalje, za svaki slučaj. No, sve u svemu, unatoč mojim paranojama, odmorih se kvalitetno, izgorjesmo na suncu svjetski, a i moje ženske izdržale su sva moja fantaziranja, sasvim solidno. Zbogom, slana vodo, bit´ će dobra i Korana – tija voda ladna i topla i ljekovita tekućina Topuskog. Jer ploviti se – mora…