Topusko adventure
Tri su mi tjedna dali da na račun HZZO-a plivam i vježbam bolne kosti kralježnice u ljekovitoj i toploj vodi u srcu Banovine – Topuskom. Bio sam tamo i prije 5 godina pa, kako je moj organizam uspješno terapijama na Švarči održavao pokretljivost, nisam se gurao na red za rehabilitaciju stacionarnog tipa, kako se to medicinskim rječnikom veli. Inače, ja sam ponosni vlasnik dijagnoze Bechterew-Spondilitis, što u prijevodu znači da će mi se, ako se ne budem pripazio, kralježnica pretvoriti u ‘bambusov štap’, tj. da ću hodati poguren, kao da sam nešto izgubio na cesti… A to se jedino vježbama i plivanjem može odgoditi do u duboku starost. Ovo sam napisao samo zato da ne bi mislili da se foliram i da skupljam papire za invalidsku…
Ovdje je vrlo veselo. Terapije stalno, čekanja beskrajna, ali nikom se nikud ne žuri pa samo najživčaniji pizde. Voda topla, ljekovita, cijene umjerene, a za nostalgičare – melem za dušu. Sobe namještene u stilu osamdesetih, posluga brza k’o u sedamdesetima, a samo Topusko, kao mjesto, ostalo negdje na kraju osamdesetih. Na autobusnom kolodvoru radi birtija s gazdom u penziji, osamdeseta mu kuca na vrata, i gazdaricom, konobaricom, koja ima desetak godina manje, ali kako se kreće, prije bi joj mjesto bilo u liječilištu, nego za šankom. Bio sam svjedok sljedeće situacije: Dvije Karlovčanke iskrcale se iz busa i važno zasjele na terasu, pogledom tražeći osoblje, pa kako nikoga nije bilo, krenulo je gospodsko dozivanje:
– Halo, osoblje!! Ima li koga, čekamo već pol’ vure!?
Evo gazdarice, šepajući i uzdišući.
– Izvol’te…
– Meni Nessica classic, kolegici Ness vanilija i dvije ‘Todorićke’ – cvrkuću gošće.
– A, šta ć’te popit’? – ništa ih ne razumeć, pita gazdarica.
– Pa to kaj smo vam rekle!
– Ja imam kavu i kavu sa šlagom, a i mlijeka mogu ulit’, toplog ili ‘ladnog, po želji…
– Kaj, nemate Nessice?
– Čega?
– ‘Ajmo, stara, na bazen, tam’ valjda imaju nekaj iz ovog stoljeća – frknuše dame i nestaše u pravcu bazena.
A tamo se da svašta vidjeti. Bus ‘penzića’ smjestio se u najplići bazen za neplivače i nije puno trebalo da se oni pod utjecajem tople vode opuste i krenu sa svojom zabavom. Žene se uhvatiše za ruke, formirale kolo i iz svega glasa pjevaju: ‘Letovanić, Letovanić, selo pokraj Kupe’… A, istovremeno se sa zvučnika s njima bori Tony Cetinski: ‘Umirem sto puta dnevno’, pa dalje kako vjetar donese: ‘U proljeće, kad procvatu jabuke’… cut – ‘Boooorn in USA’… pa tako dok im se mjehur ne isprazni (normalno da pišaju u bazen) i dok šofer ne oglasi polazak.
Malo ću biti bezobrazan, s obzirom da, u odnosu na sastav i zdravstveno stanje većine pacijenata, izgledam kao Jura iz druge galaksije, pa me cijela ekipa podsjeća na igre ‘Švaba i partizana’. Naime, dobar dio ih je već skroz poguren pa izgleda da se stalno šuljaju i vrebaju iza uglova… Neki su diskretno iskrivljeni s tendencijom na lijevu ili desnu stranu pa izgledaju kao špijuni koji nešto njuškaju unaokolo. Ima i oklopno motoriziranih – to je ekipa u kolicima i pirotehničari, s obzirom da je priča ratna. To su oni sa štakama, koji, poput pravih minolovaca, pipaju put ispred sebe, tražeći minu ili siguran kut stajanja. Dobro, lako se meni zajebavat’. Najte kaj zameriti, nemrem ja protiv sebe.
Kako su nam preporučili što više hodanja, neobavezne šetnje i rekreacije, rado sam poslušao savjet terapeuta. Tim više jer u nepoznatom raju postoji Info pult, na kojem su ucrtane i označene pješačke i biciklističke staze. Krenem ja jednom pa se lagano pogubim, jer – od Jelačićevog izvota tri putića, a nigdje oznake kamo dalje nema… Nemoj ići lijevo na križanju staze, zazvoni mi u glavi, pa odoh desno i završim u dvorištu jedne bake. Ona me uputila na pravi put pa sam odrapio desetak kilometara pješice, dok sam se dokopao hotela. To mi nije bila nikakva pouka, pa sam i sutradan krenuo označenom stazom po obroncima iznad Topuskoga. Hodam, hodam, oznaka niotkud, opet idem po intuiciji i nađem se u debeloj šumetini, ne znajući ni gdje je sjever, a još manje gdje je izlaz. Vidim kuća, super, sad ću pitat… Najprije je istrčala nekakva nervozna đukela, prijetećeg stava i laveža.
– Benđi, mir! – viknu baka iz dvorišta.
– Bako, jel se more do Topuskoga dalje cestom?
– More, sinko, more…
– Jel’ još daleko?
– More se more, mlad si ‘očš ti to…
Baka mene uopće nije doživjela pa sam spas našao u nailazećem Wartburgu, čiji je vozač stao i pokupio me umorna, već u blagi sumrak. Veli on:
– E, momak, da si nastavio dalje, doš’a bo do Topovskog u pola noći, krivo si gore skrenio…
Dakle, kartu čitaj, seljaka pitaj! A u mom slučaju – manje po nepoznatom skitaj. Eto, ako me bazenski odvod ne pruguta i ako me GSS ne uspije izvući iz šuma, javim se novim blogom pa onda početkom srpnja u eteru.
Vaš Mark Spitz, ups, Phellps.