Puštanje vjetra

Početak kolovoza na selu je nekada bio jedan od manje napornih dijelova ljeta. Sijeno je bilo spremljeno, pšenica, zob i ječam u ambarima i "fršlogima" (drveni silos manjih dimenzija). Otava se još nije počela kositi, kukuruz je bio taman za pečenje i kuhanje, paradajzi su već počeli dobivati boju SDP-a, a klinci su se kupali na potoku ili na Korani, igrali nogomet i općenito ih je bolila briga za sve. Šuvar je knjige osigurao, ćaća će valjda kupit’ nove tenisice… Jedino ih je brinulo kako munuti koju "hiljadarku", za prošćenje na Kamenskom. Treba za ringišpil, gvirc, medenjake, a i za sokić, ako ona pristane ostati na zabavi.

Stariji su pomalo krali drva iz državne šume, petkom išli na plac, subotom se prali, a nedjeljom na misu. Raj na zemlji, rekli bi današnji copywriteri u turističkom almanahu naše lijepe zemljice, napaćene, zajebane i obogaćene azbestom, novim porezima i daćama. Harač je riječ od koje se vladajući groze, ali jebajga, narod zna što ga je snašlo.

I tada,dok su Bog i Partija još išli po zemlji, početak kolovoza bio je rezerviran za "malo vitra" i radove kojima je vjetrić pogodovao. A to je bilo bavljenje mahunarkom koju se izravno povezuje s "puštanjem vjetra" – grahom.

U mom selu to se radilo ovako:
Prašnjave stabljike graha pobrale bi se i istovarile u sunčanom dijelu dvorišta. Tu bi se sušio nekoliko dana, a onda u akciju…

Grah se odvajao iz suhe mahune čistom silom. Policijskom metodom – drvenom palicom po glavi. Kod nas su tu alatku zvali "vijača", a bila je čisto ekološki ručni rad. Odeblji duži štap, pa spoj sa zračnicom od bicikla za kraći dio. Alatka je bila izuzetno efikasna, s velikom radijusom okretanja i solidnom silom udarca po jadnom grahu… Tako bi se predvečer rasprostro grah na plahte od ekološkog domaćeg platna (drmenog), uzele vijače u ruke pa udri. Ma kakav baseball, polo, hokej na ledu, na travi – to su bili majstori svog posla. Na plahtama su ostajala zlatno žuta zrna leguminoze koja će hraniti obitelj cijelu sljedeću jesen, zimu i proljeće. Ak’ se bude prdilo – Bože moj… gladan ne prdi, to je privilegija sitih. A malo vitra nikome ne škodi, je’l tako..

Eh,da. Jedno vrijeme su suseljani odustali od ove čiste eko radnje, pa su gazili mahunarke traktorom!? Neki čak i starim autima, dok voda u kileru nije zakuhala od silnog vozanja – "rikverc- prva". Po čistom grahu sigurno je kapalo ulje, a ni gume nisu bile tako skoro promijenjene u boxu. Uglavnom su to bile "Ćelestone Tigar Pirot".
Ipak je vijača, kao i batina, iz raja izašla…

Ne bih ovako drvio po fažolu, grahu, bažulju, kako ga sve ne zovu, da me mama nije zvala pomoći joj oko te radnje. Ostala je sama doma, pa ajde da se podsjetim dana djetinjstva kada je to bio jedan od ljetnih zadataka koji su me silno veselili i bili nadahnuće za svu silu ideja, što ih crpim i dan danas. Klasika – mozak na pašu i udri po grahu. Pogriješiti ne možeš. Kud udariš dobro si uradio. Kad se višak mahunarki makne, opet udri po ostatku… Podsjeća li vas to na nešto?

Dva posto, četiri posto, pa još malo "pedeveja", trošarine, porezi, pa porezi na povrat poreza, pa na dividende… Hm, da vidimo, jel’ im ostalo što u mahunarki, ups, novčarki… Ima još nešto. Ajmo još malo udarit, izletjet će sve van! Taaaako…sad još i malo vitra, da otpušemo višak… I evo ga, to je to.

Da se u zaključku izrazim jezikom koji sam koristio i dosad u ovoj trpkoj ljetnoj priči: Evidentno je da smo prdnuli na rosu. Kao i Bare, kojeg su opet sustigli njegovi demoni. A istina je zaista surova. Ostali su nam Šeks & drugs & rock’n’roll. Tim redom…