Ča je bilo, tega više ni

Sitni vez sitnih slučajnosti, neobičan tijek misli i vječito uprte oči u davno prošla vremena, rezultirali su inspiracijom za ovaj, prvi ‘postdanopivski’ (o)blog.

Najprije sam na slovenskom radiju ‘Krka’, nakon valjda trideset godina, čuo pjesmu ‘Vse manj je dobrih gostiln’, koju je skladao i pjeva u nas već zaboravljeni Andrej Šifrer. Ah, to doba nevinosti i prve male pive, nakon ‘Jupija i Kokte’ – pića našeg djetinjstva… Onda se sjetih priče u kojoj mi gazda Joža iz ‘Metalie’ pripovijeda o dolasku jednog starčića, svežeg povratnika iz ‘otadžbine’, koji se, nakon lutanja Karlovcem, našao u Jožinom dućanu auto dijelova, bicikala i još koječega, pa s olakšanjem zavapio: ‘Ajde, de, da je bar jed’na trgov’na tamo đe je i prije bila… Sve se izmjen’lo… Zaista, ‘ajde sad zamislite nekoga tko je prije gotovo dvadeset godina otišao iz Karlovca, noseći sliku grada iz onog vremena, kako traži opće mu poznata mjesta… A tamo, nešto sasvim novo i drugačije.

Da ne pretjeram u nabrajanju promjena, jer bih svakako nadmašio i profesora Mrkvicu, skoncentrirajmo se na ugostiteljske objekte – tu sam ipak definitivno na svom terenu. Krenimo u šetnju od ulaza u grad, s Rakovca. Na mjestu nekadašnjeg ‘Auto kampa Korana’, sada ide nadvožnjak brze ceste. Od auto kampa ni A… A tamo se puno sviralo, odmaralo, kupalo… ‘Plavo nebo’ u Vrbanićevom perivoju definitivno je ugaslo svoje zvijezde, sada tamo raste korov. ‘Putnik’ u Radićevoj na putu je u zaborav – već dugo iz njega mirisa gableca osjetiti nije… Prvi disko klub u gradu, u istoj ulici –  legendarna ‘Nula’, sada je samo podrum, u kojem su zahrđale sve crvene i plave lampe. D.J. već odavno ne stanuje tamo… U ‘Neboderu’ je pola ‘Konzum’, pola kockarnica i tek dva metra šanka, kao okrijepa umornim izazivačima sreće. Na mjestu gdje sam s ekipom proslavljao položeni vozački ispit, sada je štand s Todorićevim povrćem.

U ‘Unionu’ se prodaju cipele i tenisice iz Brazila, u ‘Kikovoj menzi’ na Baniji prodavaonica je poljoprivredne opreme, dok se u nekadašnjoj legendarnoj ‘Europi’ u Masarikovoj peku torte i kolači, prodaju vjenčanice i konfeti. ‘Supova menza’ na Kupi najprije je bila salon automobila, pa prodavaonica bijele tehnike, a sad je ‘Zoo shop’! U restoranu na tržnici, gdje su se mijenjale marke po najboljem kursu – sada caruju ulošci s krilima i ‘trovremenski Taft’ – tamo je, naime, prodavaonica ‘DM’. Umjesto maksime – ‘tu me poznaju, tu pijem na veresiju’, sada se koči slogan ‘Tu me cijene, tu kupujem’. Nešto slično kao na Prometnom fakultetu u Zagrebu.

Hotela ‘Central’ više nema na turističkoj karti. U tom sam restoranu odradio svoje prvo povijesno Martinje, pa me uspomene pucaju bolno i često – uvijek u studenome. Hotel ‘Korana’ – bolje ne spominjati. To je velika, još uvijek otvorena rana ovoga grada. Kuglana, taverna, saloni… jao, jao…

Čak su i prvi kafići nestali.’Top’ u Senjskoj doslovno. ‘Amadeus’ u staroj Zvijezdi isto tako, ‘Jolly pub’, s najljepšim šankom od Sjeničaka do Los Angelesa, također je samo podrum pun uspomena i mišolovki. ‘Ceh’ je platio ceh mrtvilu u Zvijezdi, a Hotel na Švarči napunio je rat, ali prognanicima, da bi sada i tamo vladao ‘Konzum’. Samo da mlađima napomenem, da je desno od sadašnje blagajne bila bina, na kojoj je ’79 Jura Pađen sa svojim ‘Aerodromom’ prašio ‘Kad misli mi vrludaju’ i ‘Stavi pravu stvar na pravo mjesto’! Njegovo tezgarenje s ‘4 Asa’ došlo je tek kasnije, kad je struja poskupjela, a rate kredita se namnožile i uvećale.

I na kraju, iako znam da sam vjerojatno dosta toga izostavio, samo da opišem sve lagodnosti života u ‘socijalizmu s ljudskim licem’, bar za one koji su prepoznali način i prilagodili se poput buhe na lijenom psu: ‘Kod Miloša’ ili službeno ‘Gostionici Sport’, kako je nitko osim inspekcija nije zvao, bilo je svakojakih vrsta gostiju. Kaomiondžija u tranzitu, gimnazijalaca, rokera, lakih narkomana, studentarije svih vrsta, jutarnjih šljakera, nastavnika pred penzijom, haklera s Vunskog polja, fiškala, špijuna svih vrsta, boja i dezena i oficira, što u ‘pemziji’, što aktivnih… Sve je bilo jeftino i lako dostupno. Tako su drugarice ‘podoficiruše’, kako su ih zvali, komotno dolazile u ‘šlafrogu’ i u kućnim šlapama sa zdjelama po gablec!? ‘Ko bi ku’vo kad je tako jeftino i dobro – znale su govoriti, opravdavajući svoju kulinarsku inertnost. Ma, onaj moj se ionako do podneva već napije, pa šta on zna je’l pasulj moj il’ ‘od Miloša’… A tek suva rebarca… mljac!

Eto, toga i još puno toga više nema. Istina, na istom mjestu je i dalje gostionica s dobrom hranom. Novi je vlasnik, a nekadašnji gosti imaju 97-postotni mortalitet ili su otišli u ono vrijeme, kad se ulica JNA, sada Domobranska, naglo praznila. Šetnji kroz povijest je kraj. Ako se netko sjeti još kojeg kultnog mjesta koje živi još samo u sjećanju preživjelih, nek’ se javi. Da evociramo uspomene zajedno o dobu kad još nije bilo interneta i kad se čak smjelo pušiti u birtijama!