Mene tebe strah!

Čega se najviše bojite, osim smrti? Poreznika? Policajca? Vampira i vukodlaka? ‘Labatoraca’ koji kupe zločestu djecu…

Netko se konja boji, netko zmija, žene vrište kad vide miša, pijance proganjaju bijeli miševi, a mene su ustrašili ljudi u bijelim kutama… Da, doktori. Ustvari zdravstvena ekipa, onako kompletno – ‘u đuture’. Injekcije podnosim, tlak malo gore, malo dolje. Nijednu kost još slomio nisam. Zubi sanirani, erektilne disfunkcije nisu primjećene, popit mogu i pojest, fala Bogu, još sasvim solidno… Pa otkud strah?

Ovako (subjektivno) zdrav, ne bih se trebao plašiti novooformljenih komisija koje provjeravaju ‘lažne bolovanjerose’. Tim više što na bolovanju ama baš nikad nisam ni bio… Ali, nikad se ne zna. Može me kakva bijesna slušateljica opaliti kišobranom po leđima, raspaliti štiklom u jaja – samo zato što joj u oglasima nisam prodao Vilerove goblene ili grobno mjesto na Dubovcu… I eto bolovanja, a s tim i opasnost da me Milinovićevi ‘Bolovanje busters’ momci ulove kako za vrijeme bolovanja cijepam drva ili nanosim ‘prvu ruku’ boje na balkonsku ogradu!? A ekipe, raspoređene u ‘trojke’, krstare zemljom i traže lažne bolovatelje. Istina, postoje ljudi koji su na bolovanju otkad znaju za sebe, pa ih u firmama nikad nisu vidjeli. Kao ni Buljubašića u HEP-u i njemu slične ‘fantome slobode’… Takvima valja stati na rep, iako su oni već stekli respektabilnu dozu imuniteta i znaju dobro plivati po divljim vodama zdravstvenog sustava, koji ih drži na bolovanju. Kao i obično, nadrajsat će kakav sitni poljoprivrednik, koji je uzeo bolovanje samo da pobere kukuruz i obavi sjetvu. Sa Zetora 3511 skinut’ će ga k’o zeca, pa uz kaznu –  marš na posao!

Čuli ste za sindrom straha od bijele kute? To je onaj osjećaj kad sjednete ispred doktora, a uhvati vas neobjašnjiva nelagoda. Kao snašu u ispovjedaonici, dok velečasnom i Svevišnjem povjerava svoje bludne misli, riječi, a ponekad i – djela! Puna nelagode čeka reakciju s druge strane drvene rešetke i broj Očenaša za Pokoru… Tako se i ja osjećam dok mi je junačka desnica sputana i tlakomjer se penje i penje…
– Srčani tlak je malo povišen, gospo’n Dado, zabrinuto će ‘Bijela kuta’… Za pokoru –  manje slanog, masnog, itd…
– Ko’ko mi je još ostalo? – skrušeno pitam.
– Čega? – zbunjeno će ‘doktorka’, spuštajući stetoskop na stol.
– Pa, života – mucam, jedva nadglasavajući srce, koje tuče k’o zidarski čekić po staroj žbuki.
– Ma daj, ne paničari… Ne’š ti bez sikire, nasmije se Višnja i propiše neke šarene pilule ‘za lilule’.

Za ove tegobe, s kojima se bori pola čovječanstva, lako… Ali, frka koju su zdravstvenjaci složili Tariku, malo je veća zvizdarija. On se, kao zvijezda koja misli i svojom glavom, a ne čita sve s blesimetra, drznuo primjetiti kako bolnica u Klaićevoj i ne izgleda baš bajno, a svako malo se nešto humanitarno prikupi za ovaj prinudni dom za bolesne mališane… Posmjenjivalo i pokažnjavalo pola redakcije, Tariku objavljen progon, a sve zbog tog verbalnog delikta, koji je povrijedio vodstvo Bolnice. A, bebe? – Kad je ta akcija okončana, zajedno s onom ‘Dajmo da čuju’, isplivalo je kako ima masa nelogičnosti i nepravilnosti. Te država je hladno maznula svoj dio poreza, pužnice nisu na vrijeme kupljene, a ionako je sve ispalo sumnjivo, kako je uostalom sve što počinje s ‘060’, unaprijed osuđeno na nepovjerljivost puka… I nikome ništa. Malo buke, idemo dalje. A sada treba odstrijeliti Tarika. Ima on posla, preko glave, vjerojatno misle dušebrižnici. Baš bih volio kad bi HTV-u otperjali preostali kapitalci –  Stanković, Latin, pa i usporeni Milić.

Maškarin ostane bez noge, nakon benigne operacije crvuljka. Sudovanju nigdje kraja. U istom riječkom KBC-u čovjek oslijepi, odrežu mu petu i tko zna što još… Pa što –  nepredvidive komplikacije – reći će Povjerenstvo. A Tarik se ne može pozvati ni na šta… Niti na komplikacije, ni dekoncentraciju, ni na specifičan smisao za humor… Lako je glumcu i voditelju pakirati… Ulovite Šimića, ako ste frajeri! I dok su mnogi ostali bez milijuna eura mita, mnogi bez ekstremiteta i zdravlja, zbog Tarikovog gafa nikome se nije dogodilo ništa. Svi zubi na broju, noge, jetre… Samo je sujeta povrijeđena… Ili se netko prepoznao u priči.

Zato, Hipokrata vam vašeg, najsretniji sam kad ne osjetim miris vaših ordinacija. ‘Doktoreeee, pomoziteee’ – pjevali su ‘Buldožeri’, kukajući na istu temu, kao ja sad. Nihova pjesma završavala je stihom: ‘Sve je u najboljem redu, doktori u stroju, mrtvaci na broju’. A ja ću vam pokušati tekstualno dočarati jedan vic iz ‘struke’. Iako je bolji kad se ‘onomatopejizira’ pričajući. Dakle:

Umire stari muzičar, prikopčan na brojne aparate… Čuje se samo zvuk: Tiiit… Tiiiit… Pa sve sporije srce radi: Tiiiit… tiiiit, tiit, tit… Pa još sporije i slabije: Tiiit, tiiit. I na kraju začuje se, kao na kraju glazbenog seta: Tin-tiri-tinti… Tin-tin!

That’s all folk’s!