Bela nedeja

Čovjek uči dok je živ… i onda krepa bedast! To ste sigurno sto puta čuli, izgovorili i uvjerili se u kiruršku točnost ove umotvorine. Tako sam i ja proteklog vikenda naučio i vidio puno toga novoga ili preciznije rečeno – novega.

Odveo me put svile i gitare pravo va Kvarner, točnije va Kastav na ‘Belu nedeju’. Naši provjereni ‘janjičari’ – Žganjer i Frlan, pojačani ‘kotlovinjerosom’ Moravcem, zakupili su podosta kvadrata u tom gradiću ponad Rijeke i Opatije, pa usput poveli i dvije ‘mužike’, da se janjci i odojci lakše peku i bolje prodaju gladnim ‘Fiumanima’ i ostalima.

Ne znajući što nas u ta tri dana čeka, Joža i ja poveli smo Zdravca, koji na repertoaru ima oko 900 (!?) pjesama, pa pošli veseli i optimistični put Učke. Prvi problemi nastali su na ulazu u grad, koji je bio potpuno opasan barikadama i morem nabrijanih zaštitara i policije. Kastav je smješten na oštrom brdu – na kojem koze, ovce i janjci (koji su za sada izbjegli ražanj), pasu pod ručnom. Pa kad vas zaustave u podnožju te hridi i kažu da gore nemere bez propusnice i da valja tegliti pola tone opreme dva kilometra uzbrdo – od Bele nedeje dođe vam crno pred očima… Uglavnom, pregovori na ‘check pointu’ išli su ovako:
– Dobar dan, majstore! Mi smo muzika, kud se ide do trga?
– Kadi van je propusnica? – pita čuvar Svetog grala Kastavskega.
– A nemamo, rekli su samo da se vama javimo…
– Ki van je to rekal?
– Pa gazda, Žganjer, kod njega sviramo.
– Ne more gore. Ćete morat to nosit. Ki nema papir, ne mere poć gorika, pa da mu je dragi Bog jamac – uporan je domaći ‘Sokol’.
– Ma, meni je rek’o vaš gradonačelnik Lukanović, da se velimo…
– Ma, san ti rekal… Ne more! Ovaj vaš… Palentar, kako ste rekli se zove, van je moral čedlu dat za gorika!
– Nije Palentar nego Žganjer! ‘Ajde, možemo li kud okolo? – pitam i žalim za ‘Danima piva’ i sličnim feštama, gdje me nitko ne zajebava ni za ulaz ni za parkiranje, nego sve ide po sistemu: ‘O, gospon Dado, ‘ajte slobodno. Šef je rek’o da za vas nema frke… Probam i ovo: Zdravko vam je, znate, u Hadezeu. Da vam pokaže iskaznicu?
– To van ovde jako pomaže – naceri se on.
– Da, pomaže, kao Faljen Isus u Kragujevcu – nastavim njegovu misao.
– Morete kroz šumu. To je malo dulje, ali nećete teglit ti instrumenti uz brdo!

Ako neće brijeg Muhamedu, valja zaobići brijeg. Po šumama i vrletima lutali smo dobrih pola sata. Pomislio sam već da ćemo izbiti ispred kuće Joška Jorasa, kad se ukazahu zidine starega grada Kastavskega! Osjećao sam se kao ekspedicija Riječanki koje su proljetos osvojile Mount Everest! Kao što primjećujete, pokušavam pisat malo i po Kastafski. Znam da griješim dušu, ali nemaren si pomoć… Upijam narječja k’o Sunđer Bob kockalone ili po naški Spužva Bob skockani.

Bela nedeja, proslava mladoga (još mutnog i jako zajebanog) vina, i domaći užanci, fešta je neusporediva s ničim u našim krajevima. Samo u subotu navečer protutnjalo je šankovima i terasama oko 15.000 ljudi. Sutradan su organizatori procijenili posjetu na 25.000 žednih i gladnih duša. U ponedjeljak se tamo valjalo opet nekoliko tisuća radnika i malih dioničara, koji su tamanili meso i vino, kao nekad u dnevnoj smjeni ‘Dana piva’. Uglavnom, fešta ‘do koske’.

Bezbroj štandova s hranom, medom, pečeni kesteni, kotlovina, ‘kramari’ s kineskom robom i dresovima kockastim i svakakvim. Toče se medica i belica – već opisano mlado vino, opasno po probavni trakt, ako se s njom pretjera. Najprije se u to uvjerio Frlanov pečenjar, koji je okrenuo tri žmula u tri minute, a onda je počela utrka ‘110 metara s preponama’ do najbližeg kemijskog WC-a. Veli on, nakon uspješne prve trke (a bilo ih je još nekoliko), da je zažbukao u smeđe cijeli zadnji zid kemijske škatule! Kad bi takav pritisak vode bio ljeti na našim otocima, bodulska sreća bila bi pregolema!

Svaki slobodni prostor pretvoren je u poslovni. Na ulazu u jednu garažu postavili su hrastovu fosnu, prekrili je šarenim stolnjakom i točili domaću belicu, rakiju i tko zna što još. Iznad garaže kočio se natpis: ‘San došal, belicu proval i celi dan ostal…’ Na našem prostoru kršilo se po mesu bez milosti. Gledajući izvlačenje odojaka i janjaca iz hladnjače i nabijenih na ražanj odnošenih na vatru, pomislio sam, Bože, da sam vegetarijanac, doživio bih ‘mesni šok’. Vrtjeli su se papkari u ‘VPJO’ (Višecjevni pekač janjaca & odojaka) od jutra do sutra. Istina, jelo se i povrće. Ali kao prilog. Naručuje jedan ‘domaći’ ovako:
– Ćete mi dat jedne kubasice, ćevapi, kilo pečenega i pjat kapusa?
Momak za šankom, inače tokar iz Vivodine, meso trpa, ali ono zadnje ne kuži nikako.
– A, kapus? – nervozan je domorodac.
Šapnuo sam diskretno da je to tanjur kiseloga zelja pa je pjat kapusa otišao na pravu adresu. Eto, kad moraš bit pjevač, svirac i prevodilac… Tri u jedan.

Inače se sviralo baš na svakom čošku. Ispred već spomenutih garaža, pod murvon, do starih zidina, pa sve do crkve Svete Jelene, s čijeg podesta puca sjajan pogled na Kvarnerski zaljev. Nisam odolio porivu pa sam u muzeju zavirio u ‘Kastafski zakon’, koji je napisan 1400. godine. Ma koliko se upirao, u njemu nisam našao odredbu da se za vrijeme Bele nedeje ne sme po Kastvu voziti, već samo na noge hoditi! Samo da nađem onog zaštitara…

Noćili smo u Župnom dvoru. Ljubazni domaćin, naš Cetingrađanin, vlč. Milan, širom nam je otvorio vrata spavaćih soba i kupaonice. Zamislite tri dana dimiti se uz ražanj i roštilj, gutati prašinu i zube prati u lavabou obližnjeg kafića… za krepat. Iako je lokalna maksima ‘Krepat, ma ne molat’, ne bi to išlo bez dobrodošle pomoći božjeg pastira Milana.

Sigurno se pitate kakav smo repertoar svirali tamo na gostujućem terenu? Svašta je tu bilo. Talijanske za ‘digiće’, Halida za lučke radnike i dokere, polkice i potresujke za susjedu koja nam je pljeskala s prozora i puno toga svega… Iako je na svakih nekoliko metara svirala roženica, harmonika trieština, trube i ostale ‘trajna-nina-nena’ poskočice, svako malo je netko iz domicilnog jata dolazio tražiti ‘domatje, domatje’ Tako mekani ‘ć’ nema na tipkovnici pa sam upotrijebio takvu tvorbu ‘rijetji – domatje’. E, jebiga majstore, velim mu ja kao glasnogovornik orkestra. Uz janjetinu i odojak ide ova vrsta glazbe. Uz fuži, buži i tartufe idu Vitasović i Gustafi i Šajeta. Nemoj da sad zovem Renea Bakalovića ili Barbijerija, da ti sa stručnog aspekta objasne sljubljenost jela, pića i mužike!?

Ipak, sve je završilo kako treba. Ilegalno smo utovarili opremu pa kroz šumu, put Karlovca. Umorni, sažvakani, ali ipak zadovoljni. Gol u gostima uvijek vrijedi dvostruko! Nakon 30 (!) sati sviranja i pjevanja u tri dana, nakon belice i medice, bio je red da me poljube i moje curice. ‘Ajd, živeli, lepi moji. Bio je to raport s Bele nedeje, jedinog dana u godini koji va Kastvu traje tri dana!