Babino unuče

Još dok je bio tek maleni popišanac, što u pelene, što u gaće, Luka je pokazivao da je ipak različit od svojih vršnjaka u vrtiću i poseban. Na jedan poseban, tetama tada nedokučiv način. Kažu, djelovao je zrelo i odgovorno, unatoč godinicama što su se mogle nabrojati na prstiće jedne ručice.

Skrban od malih nogu, naučio je da se štednjom i odricanjem u životu može postići sve što poželiš. Ostvariti sve svoje snove, kako to poručuju slogani bezbrojnih reklama. Pa je Luka uvijek iz vrtića kući nosio čokoladice, poneki bombončić, lizaljku… Nek’ se nađe. Kasicu prasicu čuvao je kao Sveti gral. Ključić je sakrio duboko ispod tepiha. To se ne dira. To Lukino. Baka Šima bila je ponosna, a majka Silvana samo se zadovoljno smješkala.

Kasnije, dok su svi pubertetlije ganjali loptu i zadirkivali djevojčice, Luka je preferirao ‘Monopoly’, ‘Život’ i ostale misaone igre, u kojima se stjecalo virtualno bogatstvo. Brzo se zakačio na izvješća s londonske i ostalih burzi, a Crobex i kretanja domaćeg tržišta kapitala imao je u malom prstu. Kad bi baka Šima, sva zabrinuta donosila posao kući, Luka je uskakao i pomagao bakici pročešljati malo po papirima punim brojeva i tablica. Baka je obećala vratiti uslugu dobrom unuku, čim joj Sabor odobri izvješće i produži mandat. Ako ništa, otrgnut će koji milijunčić iz ‘K-15’ ili od pokoje devizne dnevnice. Zna baka kako je mladima teško doći do koje kune…

I brzo je došao taj dan. Luka se tek punoljetan uputio u divlje vode poduzetništva i osnovao tvrtku. Dobra odluka za dobre nekretnine, pokazalo se. Otključao je kasicu prasicu, unovčio dionice, zaključio sva oročenja i skupio nekako 20.000 kuna za polog. Vidjevši kako se muči, radeći i istovremeno studirajući, baka je ispunila svoje obećanje, malo je pomogla i poduzetna mama, pa je Luka mrtav hladan kupio tamo nekakvu tvornicu. Nekakvu starudiju, koju su još u 19. stoljeću sagradili oni austrijski kapitalisti. Saznao je da se ta posrnula nekadašnja hraniteljica Duge Rese ne nalazi kraj Dugog Sela, nego kraj Karlovca.

Omiljeni glumac mu je Richard Gere. A on je prije nekoliko godina kročio po napuštenim zgradama Fabrike i snimao neke kadrove filma o Bosni. Kud Gere stopalom, tud Luka kapitalom. Dodjoh, vidjeh, kupih, za nekakvu siću. Nije on više obična girica, nego pravi poduzetnički predator. Girica, Gir, svemir. To je plan. Ako bude dobar i položi sve ispite Ljetne škole kod Tipurića, kupit će baka još nešto. Možda most u Belavićima. Baš je cool onako star i drven…

Dakle, što zaključiti? Zašto uzimati za gablec 15 dag parizera? Dosta je i 7 deka. Zašto piti sokove i pivo. Voda iz pipe je najzdravija. Evo kako je Luka uštedio za dva desetljeća života. Malo je stisnuo i kupio u dvadesetoj tvornicu koja je stara 126 godina. Iako tako sposoban i poduzetan, strepi samo od jedne sitnice… Što će biti kad mu nabrušene bakine trupe banu u tvornicu i počnu češljati po računima. Ide Šima preko Romanije, strepi unuk od bakine revizije… Pa- mučno mi je… End.