Vuvuzela

Vile me ova dva ‘čedna’ nosile, coprnjice mi kose mrsile, vampiri mi krv pili, vukodlaci strašili, ali evo preživio sam…

Ovo je možda malo napuhano, ali uglavnom ispravan opis događaja koje sam u proteklih dva tjedna prebacio preko glave. Ukratko: nabrijani nogometaši, nervozni ugostitelji, kožom utegnuti bajkeri, gospoda oldtajmeraši, znojni nogometaši veterani, striptizete, policijske patrole i ne mogu se sjetititi tko sve ne. Uz, naravno, sve likove i telefonske kontakte s ekipom koja se svakodnevno javlja u program. Čak sam navratio i doma, gdje mi se ‘osmašica’ bori za prosjek ocjena, a mlađa cura osvaja literarne nagrade za pjesmice iz vlastitog (maštovitog) mozga. Ah, tatine cure…

Najprije nogomet. Dvije verzije – jedna radna, a druga u kojoj sam i sam morao ganjati tu kožnu mješinu. Malonogometni turnir na Dubovcu. Specifičan i poseban. Igra se vani pa vrijeme zna odrediti puno toga. Prvi tjedan prala je nemilosrdna kišurina. Skoro pet dana padala je s manjim prekidima. Ako pada, momčadi se pitaju žele li igrati. Ako jedni ne žele, utakmica se odgađa. Međutua, nitko nije odustao, osim jednih, koji su, vidjevši prognozu, unaprijed zatražili odgodu. Svi ostali ‘živičari’ kisnuli su i klizali se po umjetnoj travi, padali, dizali se, ali ipak igrali. Ispalo je da su ‘plaćenici’ koji su igrali za momčad iz Gline ispali ‘najisprokšeniji’ u kišnoj priči, a ispali su doslovno takvi i po suhom terenu, kada su naletjeli na nagaznu minu u obliku mladih Samoboraca, koji su ih izbacili u četvtfinalu. Za Glinjane je igralo nekoliko malonogometnih reprezentativaca, ali razlika u motivu bila je očigledna.

Sjedeći za miks pultom i s mikrofonom u ruci, malo sam prisluškivao razgovore na obje klupe za rezerve. Dok su klinci iz Samobora proživljavali svaki potez na terenu, usput mlateći po krovu nadstrešnice i šutirajuću boce s vodom, naravno neprestano galameći na suigrače i suce, ‘plaćenici’ su mirno ćaskali međusobno:
– Kaj si počel delat? – pita vezni napadača.
– Ma da, našel mi je menadžer nekakvu šljaku. Vozim sokove okolo. Ono kak’ trgovački putnik. Kol’ko stignem, tol’ko delam. Nije loše, a ti?
– Ma ja sad igram na šest turnira istovremeno. Ku’iš, sto eura po tekmi, nije mi još sila delat. A ni u klubu nije loše. Sad bu i repka igrala pa bu opet neka pinka…
I tako dalje… Prisjetih se kako je jednom jedan od tih ‘plaćenika’ na turniru u dvorani pritrčao k zapisničkom stolu pa me ispod glasa priupitao:
– Stari, je l’ to Karlovac? Igral sam danas već tri tekme pa sam prispal u autu, ne znam di sam..!?
– Igraj i ne brini, u sigurnim si rukama.
Na kraju su klinci pobijedili i osvojili turnir, a ekipa iz Zagreba možda nije ni znala jesu li igrali za Glinu u Karlovcu ili za Karlovac u Glini. Manje važno, glavno da je pinka v’ žepu.

‘Ajd još malo o nogometu pa ću preć’ na striptizete. U mom selu igrao se turnir pa smo mi sijedi pozvani da odigramo ‘vječiti derbi’ Vukmanić – Knez Gorica na + 35, temperatura asfalta +40, isto toliko i na suncu. Kad se skupe sijede glave, onda se obično misli na kakav znanstveni skup, gdje se donose važne i pametne odluke. A kad se u nedjeljno paklenski vruće poslijepodne skupe ‘mladići’ na pragu pedesetih, onda je to znak da su sijedokosi stričeki optimisti. Pogotovo glede zdravlja. Igrati na toj vrućini problem je za njihovu djecu, a kamoli za njih. Bio je to jedan vrlo okrutan EKG pregled, kako sam ja mudro zaključio nakon posljednjeg sučevog zvižduka. Ili jesi ili nisi. Jebo ergometriju i kardiološko imunitetna preseravanja… Tko izdrži pola sata trčanja po onakvom suncu, sposoban je za svašta. Drž’ se Dikane, evo i nas… Na kraju su mi ipak dali posao koji mi i priliči. Uzeo sam mikrofon pa pomogao oko dodjele nagrada. Fali loptu, drž’ se miks pulta…

A sad malo seksa, odnosno predigre… Pogodilo se da sam dva vikenda zaredom imao prilike vidjeti dvije striptizete na djelu. Najprije jednu u klubu nadomak Duge Rese. Mala domaće proizvodnje, točnije Slavonka na studijama u Zagrebu, a motajući se oko štange prehranjuje svoje gipko tijelo i plaća studentske obaveze. Ne studira na Prometnom, inače bi osim skidanja i paradiranja morala pružiti i dodatne usluge… Tako kaže ‘Ajvi’, što joj je umjetničko ime. Ona je jedna vrlo neuobičajna striptizeta, kao i njena kolegica koju ću spomenuti uskoro. Nema menadžera, sama se vozi na nastupe, a nastupa cijelu večer samo na jednoj štangi. Do sada sam sretao tete striptizete koje je na nastupe dovezao ćelavi tip, koji je obično ‘tri u jedan’ – manager, bodyguard, dečko. Mala dođe, slijedi 15 minuta skidanja – do tangi. Pauza. Opet skidanje, malo plesa, eventualno s dragovoljcem iz publike pa ‘full monty’ i to je to. Manager je zaogrne, pokupi pare pa u auto i na sljedeći nastup. I tako do jutra, svaki vikend…

E, ova Slavonka to čini baš po domaće. Slatka kao ‘mađarice’ ili voćna torta, ljuta kao fiš paprikaš, ona se skida i oblači cijelu noć. Bio sam tamo od ponoći do tri ujutro, a ona je za to vrijeme lebdila od bine do šanka, uglavnom gola. Obukla bi se nakratko, tek tako da ima što skinuti kad je pukne inspiracija. Pitam je poslije kako opravdava svoje samohranjenje i samoškolovanje roditeljima. Veli, ima jedan izvod iz Student servisa da je pospremala po kućama pa je to bjanko izgovor… Uh, ubio bi me ćaća da zna… Veli ona i odlebdi u novu rundu pokazivanja svojih aduta. Ideš, beba…

A onda moto susret u Velikoj Paki. Kožna ikonografija, rokeri, paljenje guma, pivo i podrigivanje. Fešta po mjeri okupljenog plemena. I naravno – striptizeta, kao točka na I i ostale samoglasnike, jer kad se ona pojavi, razgovara se samo kratkim uzdasima: Uuuuu, aaaaa, eeee, iiiii, ooooo što je dobra… Ovo djevojče doteplo se u naše krajeve iz Rusije. Veli da se zove Kaljinka. Ma naravno, ja sam onda Daduška. Evo imam Mp3 sa ‘gljazbom za nastupaja’. Odnesem to čovjeku za razglasom, a on me skoro pošalje u 3 PM. Mene i njen Mp3, jer on ima samo CD player pa će mala plesat uz ‘Born to be wild’ i ‘Motooooori’. I razbacala se kraljica ruskih stepa oko stolova i posvuda. Zlo i naopako u Velikoj Paki, reče ogorčena žena jednog od lokalnih motorista, koji zajedno s ostalom napaljenom muškadi nije ni disao od… znate već. I ova se teta zadržala skoro cijelu noć i nije se štedjela. Njen ‘gorila’ bio je druželjubiv i susretljiv, a jedino se malo mrgodio kad su nagutani jahači motora malo drpali umjetnicu. Ali, ništa zabrinjavajuće…

I nju sam kasnije priveo na ‘obavjesni razgovor’ pa je priupitah otkud ovdje… Napamet naučena priča o poslu u hotelu, kuharica, spremačica, što li joj nisu obećali putem interneta. A kad ono – kratki tečaj pa za štangu. I nije loše, veli. Love ima, ne radi se puno, a baćuška menadžer joj je kao drugi tatuška… Dobro, onda tu ima i incesta, pomislih ja, ili – ne brigaj, opusti se Daduška… Eh, da pitam opet ono roditeljsko pitanje, što će reći svojima čime se bavi. Ma slikala se ja sa kuharsku kapu, u hotel. Tamo radi maja tovarišca iz okolice Moskve pa smo se sljikale da pošaljemo slike na domaja. I ona radi još radnje, ali ono… ma, kod nas se to zove kurvianje. Ima puno kune pa će još do zime pa kući. ‘Ajd, dobro, nek’ ti bude. Znamo da se malo koja ‘kuharica’ vrati doma po planu.

I eto, počelo i Svjetsko prvenstvo na Rtu Dobre nade. Naših nema pa će nam ostati i malo živaca, a pogotovo sluha. Ono zujanje i tulenje na stadionima je pola uputnice za Vrapče. Vuvuzele se zove taj rog u koji svi na stadionima bjesomučno pušu. Kad već nema Bilićevih, preostaje nam navijati za ‘Dragačevske trubače’ ili ‘Alpske rogiste’. Odoh štucat’ vinograd, tamo zuje samo bumbari i komarci…