Bog i batina

Ponedjeljak je dan kada, u ljetne dane koji su puni vikend događanja, vidam rane, krpam glasnice, skupljam snagu po prikrajcima mišićnog tkiva i koštane mase. Ipak, ponedjeljak uoči Dana grada ostat će mi u sjećanju kao jedan vrlo neobičan i turbulentan dan…

Nakon jutarnje radio šihte, valjalo je umorne udove dovući do Radićeve, gdje je Policija upriličila hvale vrijednu akciju ‘Sportom protiv nasilja’. Počašćen pozivom, kao i medijskim pokroviteljstvom našeg Radija, rado sam se donirao u ulozi voditelja. Ništa tu ne bi bilo dramatično niti preteško, da nekoliko dana prije nije uslijedio još jedan poziv za doniranje usluga Župi Presvetog Trojstva, točnije njihovoj karitativnoj akciji koja će pomoći onima u potrebi. Trebao im je jedan dragovoljac za vođenje aukcije slika. Sve bi bilo dobro i lako izvodljivo da se aukcija nije trebala održati u 18 sati, dakle samo sat kasnije nego početak ‘žandarbala’. Pokušavao sam nagovoriti ‘Provoditelje Božjeg reda’ da pomaknu aukciju za sat vremena pa bi bilo ‘Pop sit, a pendreci na broju’… Ali, jao! Kaže pater Franjo – tako je zakazano, tako neka bude… Obećao sam da ću valjda stići jer ipak je crkva udaljena samo 3 minute hoda od Perivoja… A valjda se neće nešto odužiti da zakasnim više od ‘akademske četvrti’, koliko bi mi tolerirali.

I počne policijska akcija točno na vrijeme. Puno ljudi, majstori borilačkih vještina, stare povijesne odore i Cro Cop. Čovjek se napotpisivao majica i naslikao s obožavateljima do sitosti. Sve je teklo policijski precizno i dobro. Do 18 sati mobitel u mom džepu je mirovao. A onda je počelo… Poruka jedna: blago uspaničeni kler. Poruka druga: vidno usplahirenog sadržaja. Vratim jednu umirujuću pa si tako kupim desetak minuta, da okončamo prvi dio akcije. Ali ubrzo se nastavila akcija: ‘Crkva je protiv kloniranja ljudi, ali danas bi nam dvojica tebe baš trebala…’.

Podijelismo diplome, presvučem promo majicu, navučem košulju pa pravac ‘Sveta trojica’. U glavi se bore, ne trojica, nego nekoliko njih… Eutanaziram iz mozga policijsku spiku i vokabular pa se prebacujem u umjetničko-slikarsko-dobrotvornu priču. Uletjeh u vjeronaučnu dvoranu kao konj što ga krote na rodeu i odmah mikrofon u ruke pa udri po aukcijskom nadmetanju. U društvu budućih vlasnika slika je i gradonačelnik, koji je do malo prije bio s Cro Copom pa mi je on bio ‘svjedok’ zašto kasnim. Red glazbe Ratka Pogačića i talentiranih učenika Glazbene škole, red aukcije, prekrasne djevojke iz ‘Gupca’ u narodnim nošnjama iz raznih kutaka Lijepe naše i učas prođe sat i pol aukcije. Dosta se slika prodalo pa su svi bili zadovoljni. U dvorištu ugodno čavrljanje uz ‘Rečičke sokole’, kad opet bjesomučno zavibrira u mom džepu. Na Sony Ericssonu piše da požurim na Dubovac. Valja još odigrati i utakmicu za novinare, u sklopu iste policijske akcije… ‘Ajd!

Piće na eks, pozdrav sa svećenstvom, umjetnicima i laicima pa pravac Dubovac. Vozim i razmišljam kako sve ovo napisati i sročiti, a da ne bude opet nekakav samoljubni hvalospjev ili neuvjerljiva kuknjava kako mi je teško… Tako sam se i sjetio naslova koji sažima ovo neobično poslijepodne u dvije riječi: ‘Bog i batina’. Ali u pozitivnom smislu. Uostalom, batina je izašla iz raja pa sve ima smisla…

Kako sam se istovremeno na početku tjedna ‘obećal’ policajcima i fratrima, tako sam se na kraju tjedna iznajmio folklorašima iz Vrhovca i mladencima iz Karlovca. Opet je bilo ‘knap’. Otvorenje ‘Seoskih igara’ u 15 sati, početak tamburanja u svadbenoj pratnji samo sat kasnije… E, ovaj put nije bilo šetnje između točke A i B, već 45 minuta vožnje po, srećom, praznoj cesti, ali na 36 stupnjeva, koliko je vani upržilo ovoga srpnja nemilosrdno sunašce. Taman bi bilo da sam se ukrcao u avion, koji je netom prije izbacio padobrance, koji su upriličili otvorenje ove zanimljive priredbe. Usput je i jedna od njih – Branka padobranka – u padu uspjela zakačiti promo štand županije pa tako izazvati salve smijeha i pljeska naravno…

Opet se želo na već spomenutih +36, uz špek, kobase, rakiju i vino. Takvi su bili stari običaji i nema vrdanja. Nakon toga momci su se penjali na visoki stup bez pomagala. Kako jedan od njih reče – za tu prigodu valja popiti najgori vinski delanac jer poznata je izreka: ‘Da su takvo vino pili, od kojeg su se penjali po zidovima…’. Srećom, takav se otrov u ovom kraju više ne proizvodi pa je doping kontrola bila nepotrebna. Ispunio sam i želju svoje velike kćeri pa je poveo na izlet u Vrhovac. Tamo ima prijateljicu kod koje je prespavala i vratila se doma prepuna samo lijepih dojmova. Odlične igre, čak je i folklor bio dobar, fini kolači, izvrsno društvo pa kaže, opet bi ona na brdo… Za kraj mi je rekla nešto što mi je nagnalo suzu na oko i steglo grlo… Veli ona:
– Tata, nešto ću ti reć… A ti se nemoj umislit…
– Reci, srećo…
– Ej, tamo te baš vole i cijene… Nisu znali da sam ja tvoja kćer pa su te hvalili tako jako da mi je bilo, ono, malo neugodno… Znaš.
– Hm… lijepo.
– Obećaj da nećeš sad glumit’ zvijezdu! To je ipak selo…
– Ma, neću, ne brini…

Za ovakve rečenice se živi. Vjerujte mi na riječ. Uostalom, valjalo je zvjezdani status provjeriti i na zabavi u ‘Mala koza polje’, kako je Jarče Polje jednom nazvao jedan talijanski turist. I, naravno, u 6:00 na 95,4 FM.