Listopad fest

Kad ćeš na godišnji? Pitali me znani i neznani od 1. maja do prekjučer. Spletom okolnosti, nakon prošlogodišnje već opisane i opjevane trotjedne terapije u Topuskom, od koje prođe 15 mjeseci, nisam stao s radnim pobjedama sve do pred neki dan. Pa valjda dosadio Bogu i narodu, kad se toliko uspitaše o odmoru mom.

Ustvari, radi se o ‘t(r)ik pitanju’. Ma što ja odgovorio, slijedi hvalospjev o vremenu provedenom na odmoru pitatelja. A to uglavnom bude ovako: Bili smo dva tjedna na Krfu! Ostalo nam je još dva tjedna pa idemo sutra kod frendova u ‘viksu’ na Rabu… Evo, baš se vratismo sa Zrća, ludilo čovječe… Ovi Dani piva baš su bljak, da smo znali, ostali bi još tjedan dana tamo… Slično zvuče hvalospjevi i u zimsko doba: Bili smo u Garmišu, Madoni di Kampiljo, Vengenu, Kranjskoj gori, a ti? U Babinoj gori – odgovaram ja ovih dana. Ma, daj…

Tek s maksimalnim naprezanjem sivih ćelija uspio sam dokučiti kada sam ovaj dio godine bio slobodan od učenja, odlaska u JNA, bježanjem pred ‘JNA’ ’91., slobodan od posla za šankom, od posla na sadašnjem poslu… Bilo je to davne 1985., kada sam u rujnu položio zaostale ispite u Zagrebu pa zagrebao u Sarajevo, ispuniti obećanje djevojci koju sam tog ljeta upoznao u Crikvenici. Oktobar u ‘Rajvasu’ (Sarajevu u lokalnom slengu) bio je, kako bi to Šeherezada i Anur rekli… ‘aferim’! I otada je početak jeseni uvijek doba rada i priprema za juriš u finišu godine. No, ove godine to je doba za odmor. I ne požalih, nimalo.

Jesen na selu čarobna je i podatna. Nakon berbe grožđa, berbe kukuruza, malo slaganja drva, slijedilo je odmaranje na malo drugačiji način. Ono što turisti iz urbanih sredina, inozemnih ili tuzemnih, skupo plaćaju kroz ponudu zvanu seoski turizam, ja sam si priuštio o svom trošku, a još u stvari i zaradio… Kako? Vrlo lako: U ranoj fazi listopadskog jutra strpah u ‘pinklec’ dvije jabuke, malo vode, ceker za vrganje i vreću za kestene, ako se nešto nađe. Od neizostavnih pomagala ovog vijeka ponio sam mobitel, ako se negdje u Babinoj gori izgubim ili me krenu napastovati kakve ‘Xsene – šumske ratnice’…

Spuštajući se cestom koja vodi iz sela u šumu, koja će uskoro valjda postati važan gospodarski subjekt u obliku ‘Centra za zbrinjavanje otpada’, ako otpad nije pregruba riječ za sirovine koje će tamo, prema najavama, biti pretvarane u izvor zarade okolnog stanovništva i, naravno, šire društvene zajednice, uživao sam u zvucima jutra… Orkestar ptica ‘domobranki’, dakle onih koje ne sele nikuda iz svojih staništa, već pjevaju ‘za dom’ cijelu godinu, pjevao je i zviždukao kao da im ravna Herbert von Karajan! Koliko melodije, kakvi glasovi… Neke su me ptice neodoljivo podsjetile na grla s naše estrade: Kad je vrana pustila glas, činilo mi se da čujem Terezu, kako tvrdi: ‘Sve se vraća, sve se plaća’… Fazan je zakukurikao, a meni se učinilo da čujem E.T. – ‘Praaazaaan mi stan…’! Malo začas oglasi se i gavran ili škanjac, a meni zazvoni Bare: ‘Budi pooonosaaan’. Kad sam zašao u šumu, djetlić, kojeg obično zovemo ‘Pero’, udario je rap ritam: Tum, tup, tum, tup… Stihovi su došli sami po sebi:

U šumu me Bog okrenuo, u berbu svega ja sam krenuo
Maze me trave vlati, jesenji vjetar u stopu me prati
Djetlić: Tup, lup, lup, tup
Dosta mi je grada, gužve i urbanih sranja
Kestena amo, mošta, gljiva ludara i vrganja
Tup, lup, tam, tup…

I zaista, šuma rane vida… Ljekovita tišina, prekidana tek padanjem ježovki punih kestena ili žireva, koji će biti hrana šumskoj populaciji u dugim zimskim danima. Boravak u carstvu bukvi, hrastova i cerova toliko je zdrava pojava, da bi zaista za nus pojave trebalo upitati liječnika ili ljekarnika, a možda najbolje lugara!

Uglavnom, nakon sijaset crvenoglavih otrovnih gljiva, divljih vrganja i nejestivih zelenih pupovki, naiđoh najprije na ponosne sunčanice, koje je nasađene na visoku nogu lako uočiti, pa i na nekoliko vrganja. Pomno to ubrah pa dalje šumom… Nešto me iznenada opali po glavi – tup! Ježovka s dva kestena. A, tu ste, mili moji… Berem i berem – puno pola vreće, šteta mi ostaviti takvo nalazište. Trpam kestene k’o urođenik kojemu je to jedina prehrana u idućih neokoliko dana. U međuvremenu sunce ugrijalo pa se skupila i šumska avijacija: Lete bumbari, navalile muhe, a čak i komarac! Taj ima sreće što živi izvan urbanih sredina, gdje bi bio tretiran toplinskim zamagljivanjem, pa je, evo, preživio sve do mjeseca u kojem pada lišće. Baš zato nisam imao srca opaliti ga po glavi, dok mi je pio krv s nadlaktice, već doživio samo nježno degažiranje u obližnju stelju.

Kestenik se pokazao kao zahvalno nalazište, pa sam stao s branjem tek kad je vreća bila dupkom puna. E, sad valja bit junak pa dotegliti sve ubrano kući. Bacim vreću kestenja na rame, vrganje i sunčanice smjestih u ceker koji nosim slobodnom rukom. Nakon prvih petsto metara, prvi problemi… Boli ruka, ukočila se leđa, utrnulo rame… Zamijenim mjesta, ali za malo opet ista frka!? Pa neću sad kapitulirat’, pomislim i kenem tegliti teret poput šerpasa na Himalaji. Na pola puta do kuće – most. Idealno mjesto za odmor. Sjedim na vreći i zviždučem melodiju iz filma ‘Most na rijeci Kwai’. Potok mirno žubori, a ja kujem plan u glavi kako riješiti još ovaj završni kilometar, od kojih je ciljna ravnina u stvari uspon, na kojem bi Janica i Ivica komotno postavili stazu za veleslalom… Uprtih teret pa naprijed!

Uh, svašta mi kroz glavu prošlo dok sam vukao kestene i gljive uz tu uzbrdicu… Čak i križni put, jer sam dva puta umalo pao, a onda se definitivno srušio u travu, jer mi se napasna kupina zapetljala oko buca (gumene čizme Borovo – suha peta, suhi prsti, a koraci laki čvrsti)… Gdje je sad kakva Veronika da mi pruži rubac ili Šimun Cirenac da pomogne nositi tu vreću, koja mi se činila pola tone teškom… Pribjegao sam i halucinacijama pa sam zamišljao da ustvari teglim ranjenog suborca prema bolnici!? I, konačno dokopah se cilja! Uuuuhhhh, koje olakšanje… Čaša mošta, umivanje i vaganje plijena: Tri kile vrganja, dvije kilice sunčanica i dvadeset kilograma kestena. Kad bi preračunavao u kune, bilo bi to oko dvjesto kuna. Ali, ni na kraj pameti nije mi bilo zbrajati materijalne dobitke. Mozak na paši, tijelo u šumi – neprocjenjivo! Živio godišnji u listopadu!!!